17 Aug 2013

Hodočašće i misno slavlje na Biokovskom vrhu Sveti Roko

Written by Jelena Biloš.

Biokovski vrh Sv. Roko sa svojih 1228m je najpristupačniji vrh na Biokovu kojem godinama hodočaste planinari i vjernici na svetu misu u 10 sati koja se održava na Sv. Roka kada on pada subotom ili prvom subotom nakon šesnaestog kolovoza, svetčeva datuma.

Do kapelice Svetog Roka vjernici su imali mogućnost doći iz nekoliko pravaca iz Župskih zaseoka Turići, Garmazi, Takalo i Roglići stazama koje vode preko Čulije i planinarske kuće akademika Josipa Roglića, te od zaseoka Luetići kroz Jagline, no najveći broj njih je pristigao iz Takala, najkraćom i najpopularnijom stazom. Da bi čuli misnu propovijed don Dražena Balića oko kapele na misi se skupilo više od sedamdeset vjernika i dva pasa koja su pratila svoje gazde baš kao što je pas pratio i pomagao našeg svetca.

Iako staza iz Takala nije prezahtjevna devet nas se s različitih strana i različitih profila skupilo već u petak u poslijepodnevnim satima u podnožju s namjerom noćenja na Trepetljikovcu a sve u namjeri da ugodno druženje i uživanje na Bijakovi produžimo na dva ili tri dana. Nakon uspona do planinarske kuće akademika Josipa Roglića gdje smo nadopunili prazne boce s dovoljnim količinama vode, razmijenili par riječi s domaćinom Stipom Roglićem i njegovim gostima, krenuli smo prema našoj noćnoj rezidenciji kod Buljubašića/Roglića staje na Trepetljikovcu.

Po dolasku Džofa preuzima uloga glavnog animatora, pali svoj radio, traži idealnu frekvenciju dok ostali kroz smijeh i šalu sudjeluju u postavljanju šatora i prikupljanju suhih grana za vatru koju smo planirali upaliti kad padne mrak, ne zbog hladnoće jer je večer bila ugodna, već zbog ugođaja. Nakon ugodno druženja uz logorsku vatru do duko u noć krenuli smo na počinak, neki u šatore, neki pod vedro nebo i ako zanemarimo da su se pojedinci borili s komarcima i mravima do zore, noćenje je proteklo mirno uz šuškanje lišća na povjetarcu i sporadično kašljucanje puvih' miševa.

Među prvima se budim i uživam u cvrkutu ptica, i onda je sve krenulo, svi se bude, doručkuju i pakiraju za dalje dok ja Teu pomažem u nastojanju da pripravi dovoljno kave za mnogobrojne kofeinske ovisnike. Iako inicijalni plan nije bio takav na kraju smo odlučili da Trepetljikovac ostane utočište i za večer pred nama pa šatore i ostalu nepotrebnu opremu nismo morali nositi sa sobom što nam je omogućilo da se onako laganini krećemo kroz Jeliće i uživamo u posebnosti jela koju samo Biokovo može dati. Tu nas ujedno sustižu prvi ranoranioci koji su prije svitanja krenuli iz Župe Biokovske. na bunara na Vlaki smo bili posve usamljeni pa smo stekli dojam da ove godine hodočasnici i nisu baš tako brojni kao prijašnjih godina a onda, odjednom, pristiže velika kolona poznatih i manje poznatih lica s obje strane planine, kako starosjedioca na ovoj stazi tako i prvostupnika, a među svima njima ukazuje se i lice s naslovnice, himalajac Stipe Božić.

Nakon mise, zajedničkog slikavanja i već uobičajenog ćaskanja s duhovitim svećenikom svi kreću u podnožje planine. Anela, Teo i ja ostajemo s vragolastim osmjehom na usnama, za nas nije gotovo, ostajemo još jednu noć i dana obzirom da nas je Teo obeća odvest prema Stopanj docu za nas avantura tek počinje. U poslijepodnevnim satima smo, nakon što je Teo malko istraživao i lutao u potrazi za idealnom stazom, krenuli od Luetića stanova na Vlaki prema Stopanj docu - najvećem docu na planini. Kroz poprilično nepristupačan teren smo se na Teovo sveopće čuđenje s lakoćom probijali uživajući u ljepotama koju nudi ova strana planine. Naravno, nismo se usredotočili samo na razgledavanje, staze su stare i rijetko se koriste pa smo po Teovom naputku cijelim putem gradili ćulke, razmicali suho granje, a Teo je tu i tamo gdje je bilo najkritičnije trsio i pokazao da njegova mačeta nije šminka već svrsishodna i da ne kažem nužna alatka na ovakvim stazama.

Hodočašće Svetom Roku - 2013 god.

Prešavši Stopanj dolac uzduž i poprijeko što stazom što kroz krš i kamenjar, odlučujemo da idemo dalje kroz gustu jelovu šumu, gdje smo odmorili i tijelo i duh a i probudili sve djetinje u nama pentravši' se po respektabilno velikim primjercima naše bijakovske jele. Tu je i staza postala nešto zahtjevnija i teža za pratiti al' smo se svejedno uspjeli probit do Lovrinog greba. Riječ je o vrhu uz koji se veže legenda o Lovri Lovrinčeviću koji je pokopan na tom mjestu, te o čovjeku koji je njegove posmrtne ostatke iz zlobe pokušao narušiti i micati završavajući svoj život tragičnom smrću kao kaznom.

Floskula da fotografi imaju oko za detalje još jednom se pokazala točnom jer je tu podno samog vrha Teo pronalašao malu svijeću i sa osmjehom na usnama konstatira da ako mu dosad nismo vjerovali da nas je doveo do Lovring greba, sada više nema mjesta sumnji. Ono što me posebno zaintrigiralo je da Teo svijeću nije ni dotaknu već ju samo slikao sa pristojne udaljenosti, e sad jel' to bilo iz strah, poštovanja, legende, ili nečeg trećeg nisam se usudila pitati? Kasnije saznajemo da su svijeću zapalili na Lovrinu grebu prije 3-4 godine Zagvoški planinari pri zadnjem svom posjetu toj lokaciji.

Nakon cijelog poslijepodneva provedenog u bliskom doticaju s divljinom krećemo natrag ispod Sutvida kroz Jeliće u kamp, još jedna noć je pred nama. Iako u mirnijem ozračju ni ovu noć ne jenjava dobro raspoloženje, večera, prepričavanje doživljaja i spremni smo za još jedno noćenje. Nedjelja – dan treći nas budi nešto kasnije no dan prije, što zbog umora što zbog činjenice da je cijeli dan pred nama i nema potrebe za žurbom. Teo k'o Teo, ni nedjeljom nam ne da mira pa odmah nakon Kavice krećemo na novo lutanja kroz šumu koje nakon zahtjevnog probijanja posve zaraslom 'stazom' završava pored ostataka životopisne Buljubašića staje sagrađenom pod ogromnom kamenom polom.

Staja je tipičan predstavnik Bijakovske arhitekture u kojoj se priroda odnosno pole i polupećine koristile kao osnova uz koju se dograđivao objekt u tehnici suhozida da bi se na kraju prekrio kamenim pločama ili ozimicom. Nakon kraćeg uživanja u prizoru, slikavanja po špiljicama i suhozidima vraćamo se natrag prema baznom kampu, sa sjetom pakiramo šatore i spuštamo se do vode na Čuliji gdje se ujedno skrivamo od popodnevnog sunca i još jednom obnavljamo zalihe pitke vode.

Kada je sunce malo palo i počelo lagano puhati krećemo između Blogovskih staja i Dubokih dolaca prema Turićima cijelim putem staza je lijepo označena i prohodna a ako se tu i tamo pojavi pokoja grana koja pokušavaja zakrčiti stazu opet nema problema jer Teo neispušta mačetu iz ruke.

I eto nas, nakon tri dana skakutanja po zagorskoj strani Biokova izbijamo na okuku poviše Turića nedaleko od mjesta sa kojeg smo krenuli tri dana prije. Usprkos sjeti zbog spoznaje da je 'avantura' gotova osmijeh ne silazi s usana, najbolja moguća antistresna terapija je iza nas, baterije su dupce pune a po glavi se već roje novi planovi... ..

Detaljna statistika i virtualni pregled staze

Ukupna duljina: 16.71 kilometar	Atraktivnost:		Preuzmi GPS trag:
	Zahtjevnost staze:
	Sagoreno ćevapa:
	Polazište:	Zaseok Takalo
	Odredište:	Zaseok Turići
	Ukupni uspon:	˄ 6,96 km / 1333m
	Ukupni spust:	˅ 9,75 km / 1145m
	Minimalna visina:	≈ 436 m
	Maksimalna visina:	≈ 1292 m
	Markacija staze:	Osrednja

Elevation Profile
Speed Profile

Penjanje je samo po sebi potencijalno opasna aktivnost i zbog toga uvijek provjerite informacije koje ste dobili iz razno raznih izvora prije nego što se na njih oslonite! Autori se ograđuju od odgovornosti za bilo koje posljedice ili povrede do kojih bi eventualno moglo doći korištenjem informacija preuzetih sa ovih stranica!

Misno slavlje u kapelici Sv. Roka održava se 16. kolovoza na blagdan sv. Roka ukoliko on pada u subotu a ukoliko ne hodočašće se pomiće na prvu subotu po tom danu to jest prvu subotu poslje Velike Gospe.

Sveti Roko je planinski vrh koji je smješten istočno od Sutvida (1332 m) te sa istim čini planinski greben. Kapelica Sv. Vida koja je stajala na vrhu Sutvida porušena je u prvoj polovini 20. stoljeća čestim udarima groma i više nije obnavljana. Isto se događalo i sa kapelicom Sv. Roka ali je nju narod, kao zavjet Sv. Roku za obranu naroda Župe od kuge, uporno obnavljao i do danas sačuvao.

Crkvica na strmom vrhu visokom 1228 metara je podignuta za vrijeme mletačke uprave u vrijeme epidemije kuge u slavu Sv. Roka, zaštitnika bolesnika. Svojim oblikom podsjeća na srušenu crkvu Sv. Jure na vrhu Biokova. Izloženost udarima vjetra i gromova tražila je stalnu brigu i popravke kako se ne bi urušila. O jednom od tih popravaka svjedoči i ostatak uklesanog natpisa s podacima o caru Franji Josipu, koji je za svog prolaska tim krajem 1875. godine, darovao 100 forinti za njezinu obnovu. Ostatak tog natpisa, koji je izlomljen udarima groma, ugrađen je u zid crkvice. Zadnja veća obnova izvršena je 1994. godine.

Ovaj predio (širi prostor Budine) je iznimno bogat najzdravim prašumama na području parka prirode Biokovo te čuvaj 70% stabala biokovske jele (abies bikoviensis, lat.) endemske vrste čija stabla dosežu visinu do 30m, a opseg do 4 m. Ono što ju čini posebno različitom od ostalih četinjaca na ovim prostorima je sposobnost da se samoobnavlja odnosno ima sposobnost da iz odsječenog panja iznikne novi vrh ili da se obnovi primarni vrh ukoliko se isti slomi. Takav način obnavljanja rezultira impresivno velikim stablima sa debelom osnovicom iz koje raste, paralelno, više vrhova.

Predio Budina površine je 25 hektara i čine ga vrtače Velika i Mala Budina, a omeđena je vrhovima Budina (1311m), Lovrin greb (1304m), Vrvo Budine (1349 m), Dolina (1329m), Špurkovača (1309m) i Oberi (1277m). Kako je netko davno procijenio sa 1500 stabala biokovske jele (mnogi su mišljenja i nekoliko puta veći broj). Zbog velike udaljenosti od naselja te gorovitosti i neprohodnosti terena ova vrtača široj javnosti je posve nepoznata. Vjerojatno je to jedan od ključnih razloga što je sačuvana do danas. U svakom slučaju potrebno ju je očuvati za buduće generacije.

Govoreci o ovom najmanje poznati dijelu Biokova ne mogu a da ne spomenem Stopanj dolac (1262 m) najljepšu vrtaću na Biokovi koja sa svojim impresivnim promjerom od 200 m na dnu te jos impresivnijim promjerom vrha koji iznosi gotovo 1000 m i dubinom od vrtoglavih 300 m predstavlja najveću od najvećih vrtača na cijelom Biokovu.

Nedaleko od staze koja vodi prema Svetom Roku ispod vrha Sutvid nalazi se Ledenica Jarova rupa, koja je zahvaljujući akademiku Roglić davne 1935 dobila prvi poznati nacrt nekog speleološkog objekta na Biokovu. Osim spomenute ledenice ovo podrucje je bogato i spiljama a najpoznatija među njima je Gradska spilja koja se nalazi na putu od planinarske kuće Akademika Josipa Roglića na Čuliji prema mjestu Župa.

Bonus: Aerial photos