Biokovska jela - Abies alba biokovoensis

Jutro je u Župi, otvaram škure sobe moje rodne kuće i gledam predivnu sliku jele kroz čiju krošnju izlazi sunce. Ljepotica jela biokovska posađena je u dvorištu prije 100 godina prigodom gradnje pojate (staje) i guvna. Posadio je moj pradjed Cvitan a danas ju krasi prekrasna stožasta krošnja visine od preko 30 metara.

Sa čim usporedit viđeno? Možda sa opisom koji daje narodni pjesnik dok zimi sjedi pored komina te uz gusle pjeva o svojoj Bijakovi i njenom kršu: "O Bijakovki Vili Ravijoli koja sidi na kamenu studencu ruba jame i češlja crnu kosu koju vitar mrsi...", da to je naša jela ljepotica!

Kao prava majka, Biokovo je iz svoji kršnih njedara narodu oduvijek davala sve što je bilo potrebno da se preživi na ovoj škrtoj zemlji uključujući kamen i drvo za gradnju doma. U svakoj kući u zaleđu barem jedan dio napravljen je od biokovske jele, bilo da se radi o neizostavnim građevinskim elementima poput čabruna, greda, daske za podove, ili onim pratećih poput vrata, škura, stolova, banaka, kreveta te ostalog namještaja.

Jela sa biokovskih padina od Zagvozda do Rašćana je po Kušanovom protonimu iz 1952. (Abies alba biokovoensis). Biokovska jela ima dužine iglice od 14 do 19 mm, odozdo s tamnijim i manje izraženim pepeljastosivim prugama, iglice na donjim granama su šiljaste.

Kora je izrazito tamne olovnocrne boje i uzdužno izbrazdana-raspucala (kao crni bor), a stara krošnja je većinom pravilna stožasto-piramidalna i prema dnu proširena, s uzdignutim granama i oštrijim izduženim vrhom, a ono što ju čini posebno zanimljivo je činjenica da se podmlađuje iz panja. To je vrlo otporna četinjača koja raste na krševitim kamenitim olujnim vjetrometinama.

Jelove šume u Biokovu nalaze se na njegovim sjevernim i istočnom padinama, iznad mjesta Zagvozd, Župa i Rašćana, na visini od 700 do 1500 m. Ovo je dendrološki daleko najbogatija šumska zajednica u Hrvatskoj, čak s 62 vrste drveća i grmlja zajedno, pa je ovo pravi prirodni arboretum koji zaslužuje hitnu i strogu zaštitu, jer sadrži i najveću koncentraciju drvenastih endema na Balkanu.

Planinareći po Biokovu prva stabla jele biokovske uočio sam najniža iznad mjesta Župe u predjelu Robovi doci (700m). Od tud jela me pratila planinom uz Čulijanski brig kroz Trepetljikovac i Jeliće podno Sutvida (1332 m) preko Stopanj doca, Lovrina greba, Budine, Širokog bogodola do sjeverne strane Kimeta (1500m). Presađeni primjerci biokovske jele bujno rastu i oko kuća najviše u zaleđu u mjestima Župa, Rašćane i Zagvozd, a pojedina stabla uspješno rastu i po dvorištima u primorju.

Unutar Parka prirode Biokovo kao rezervat šume bukve i jele zaštićeni su predjeli Kimet-Sutvid (806 ha) i Kaoci (185 ha).

Predio Budina koju čine vrtače Velika i Mala Budina omeđena je vrhovima Budina (1311m) i Vrvo Budine (1349 m) kako je netko davno procijenio sa 1500 stabala biokovske jele (mnogi su mišljenja i nekoliko puta veći broj). Širi prostor Budine čini 70% ukupnog broja stabala biokovske jele i najveća je oaza jele u Biokovu. Zbog velike udaljenosti od naselja te gorovitosti i neprohodnosti terena ova vrtača javnosti je nepoznata. Vjerojatno je to jedan od razloga što je sačuvana do danas. U svakom slučaju potrebno ju je očuvati za buduće generacije. Pojedina stabla dosežu visinu 30 metara i opseg 4 metra, što ih čini pravim divovima među stablima.

Predjeli planine Biokovo koji su prekriveni jelom biokovskom:

• Nad mjestom Župa: Silni gozd, Pale, Osovo, Brisa, Bukov pod, Doci, Budina, Jelići, Trepetljikovac, Stopanj dolac i Kimet.
• Nad mjestom Rašćane: Rutva, Knjič, Ćubrijan, Mačka i Gologlav.
• Nad mjestom Zagvozd: Jelovac, Kaoci, Ozdrvača i Mišljen.

Kao djetetu djed mi je pripovijeda da su Napoleonovi vojnici nakon gradnje ceste preko prijevoja Turije pri odlasku iz naših krajeva ponijeli sjeme jele biokovske. (Put preko prijevoja Turija građen je za vladavine Napoleona od 1806. do 1809. godine kao najteža dionica "Napoleonova puta" kako ga je narod nazvao, a dužine je 250 geografskih milja od granice Hrvatske do Albanije. O težini gradnje u Turiji govori podatak da je maršal Marmont odredio da se za kilo kamena da kilo kukuruza kako bi se ljuti krš pretvorio u prometnicu.)

Tražeći podatke o jeli pronašao sam da je krajem prošlog stoljeća s neodređenog lokaliteta negdje " sa Balkana " u Francusku stigla pošiljka jelovog sjemenja koje je posađeno u arboretum Toulouse. Još su tamo dva velika stabla jele neobičnog izgleda koja očito nisu slična nijednoj ranije poznatoj vrsti četinjača, dobila su opis i nazvana (Abies pardei). Mnogi znanstvenici u njima su vidjeli našu hrvatsku jelu biokovsku.

Pretražujući znanstvene radove o biokovskoj jeli pronalazim radove velikih zaljubljenika u Biokovo botaničara dr. Fran Kušana i dr. fra. Juru Radića sa suradnicom časnom sestrom dr. sc. Marijom Editom Šolić, čju stručnost u istraživanju biokovske jele osporava šumar dr. Ivo Trinajstić: "Ona jela koja raste na Biokovu i koju je Kušan potpuno subjektivno nazvao "biokovoensis" nema nikakvu taksonomsku vrijednost, pa status vrste "A. biokovoensis" koji se pripisuje J. Radiću potpuno je proizvoljan. Šteta da su u takvom obliku objavljeni. Objavljivanje takvih podataka čak je i štetno, jer dovodi u nedoumicu one stručnjake koji pažljivo čitaju objavljene tekstove. A o pomlađivanju biokovske jele iz panja mogu pisati samo nestručnjaci."

Nedavno je objavljena "Crvena knjiga" zaštićene hrvatske flore bez biokovske jele, pa je očito da su je neki već unaprijed otpisali. Da je ne bi šumari već po običaju proglasili "kržljavom i bolesnom smrekom za sječu" i posve ju likvidirali ona se sklonila u vrleti Biokova.

Omoriku je otkrio hrvatski botaničar Josip Pančić, za nju je sada ipak bolje da Hrvati više ne žive do Drine jer tamo ne bi ostala nijedna omorika, koju bi naši šumari već po običaju proglasili "kržljavom i bolesnom smrekom spremnom za sječu".

Park prirode Biokovo kao svoj simbol bolje bi bilo da ima biokovsku jelu nego ono "stilizirano čudo" bar bi netko upita koje je to stablo, mislim da bi se sa tim složio i fra Jure Radić. 

Zaključujem nakon svega ima tu nešto, možda zbog geografske izdvojenosti Biokova, to je ipak vrsta jele Abies biokovoensis kako kaže Kušan! To će potvrditi objektivnim istraživanjima ujedinjenom pameću šumara i botaničara (ali bez svađa) pomoću odgovarajućih znanstvenih metoda.

Ljeto vs. zima..

Stopanj dolac u Biokovu

Čarobno alpsko naličje Biokova

Lavine Na Biokovu Ponad Zagvozda

Dolac Osovo: najveća vrtača u Biokovu

BIOKOVO - položaj i prirodna bogatstva Zagvozda