05 Aug 2013

Izlet u Sloveniju i uspon na najviši vrh Julijskih Alpi

Written by Teo Bartulovic.

Oni koji znaju, kažu, da je najbolje sjesti i pričekati nekoliko dana da se emocije stišaju a euforija nestane, što sam i napravio ali takav pristup se ovog puta nije pokazao osobito učinkovitim. Baš naprotiv, i sada, gotovo tjedan dana nakon povratka u lijepu našu još uvijek sam posve gluh od tutnjave sjećanja, impresije su toliko jake da mi se prsti sapleću o riječi pri svakom pokušaju da sastavim iole suvisliju rečenicu.

U biti, što više radim na slikama i trudim se da ovih par dana provedenih na Triglavu pretočim u čitak i dopadljiv putopis to sam bliže zaključku da ne postoje riječi kojima bih opisao sve ono što smo prošli. Ovo je jednostavno bilo jedno od onih putovanja kojima ne možeš dati ni brojčanu ni opisnu ocjenu, treba ih doživjeti i proživjeti.

Apsolutno sve se poklopilo i sjelo na svoje mjesto počevši od vedre i vesele ekipe preko idealnih vremenskih uvjeta do dobro isplanirane rute i besprijekorne logistike, a da ne spominjem destinaciju, Slovenski nacionalni ponos koji je priča za sebe.

Kad već spominjem ekipu onda treba reći da smo na ovoj ekspediciji spojili naizgled ne spojivo, što se na kraju pokazalo kao dobitnom kombinacijom, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da se suprotnosti privlače :D Najbrojniji su bili Zagvožđaci sa 6 članova, uz nas su tu bila četiri člana HPD Imotski te dva Mosorovca.

Obzirom da su Imoćani išli osobnim automobilom ostali su uskraćeni za dogodovštine na putu do Slovenije koji je ponajviše zahvaljujući šaljivim Stipinim i Jakovljevim dosjetkama i komentarima bio gotovo podjednako zanimljiv kao i sam uspon. Sa Imoćanima smo se našli kod Aljaševa doma sukladno dogovoru sa Lujom koji je by the way jedini od nas već bio na Triglavu pa je i preuzeo ulogu voditelja izleta.

Za uspon prema Triglavu je izabran 'Pot čez Prag' koji započinje kod Aljaževog doma na nekih tisućinjak metara, prvenstveno iz razloga jer se radilo o šarolikoj ekipi sa više ili manje planinarskog iskustva, a smjer sam po sebi nije posebno tehnički zahtjevan i svaki ga planinar može savladati. Kako bilo ukoliko krenete ovim smjerom morate biti spremni na puno sajli i klinova koji u većini slučajeva uopće nisu potrebni jer su stijene dovoljno razvedene, no s druge strane, pružaju sigurnost onima neiskusnijima koji su naviknuli na planinarenje nešto pitomijim pejzažima i stazama.

Već na putu prema Aljaževom domu imali smo priliku uživati u prekrasnom krajoliku koji se mijenjao zajedno s nadmorskom visinom. Ugodne zelene nijanse i prekrasnu bukovu šumu koja je prevladavala u nižim dijelovima zamijenjene su neusporedivo surovijim, kameno sivim, ali ne manje lijepim okružjem. Nakon pola sata lagane šetnje dolinom Vrata i prelaska Triglavske Bistrice, suočili smo se sa prvim oštrijim usponom uz stijenu osiguranog klinovima i sajlama. Tu su se ujedno pojavili i prvi znakovi umora i strahopoštovanja pred velikim kamenim gromadama pa se ekipa razbila u tri grupe sukladno fizičkoj spremi.

Spori uspon sa čestim zaustavljanjima mi nipošto nije odgovarao pa sam žustrim korakom bez bespotrebnih interupcija nastavio prema Kredarici i za sobom povukao Gocu, Jakišu i Ivanu koji su me poprilično dobro pratili sve do križanja sa Tominškovom stazom. Na ovom mjestu podno Begunjskog vrha se nalazi i istoimeni 'Begunjski studenec', izvor pitke vode i odlično mjesto za odmor prije završnog uspona prema Kredarici koja je bila unaprijed određena kao prvi 'check point' i mjesto na kojem ćemo se pregrupirati i dogovoriti kako dalje.

Iako su nam mnogi sugerirali kako je bolje za bazu izabrati dom Valentina Staniča (2332 m.n.v) jer je manji i simpatičnija, a svakako i manje napučen, mi smo se ipak odlučili za Kredaricu (2515 m.n.v), najveći i nedvojbeno najposjećeniji planinarski dom u Sloveniji. Osim visokog položaj na brisanom prostoru koji nudi predivan pogled, prednost Kredarice se očituje i u tome što je smještena tik ispod Malog Triglava na ishodištu najfrekventnije rute za uspon prema najvišem vrhu Julijskih alpi. Tu je i meteorološka postaja pa prije završnog uspona možete dobiti i informacije iz prve ruke kako bi bili sigurni da Vas pri usponu neće zadesiti nevrijeme koje je na završnom usponu nerijetko zna biti pogubno.

Anyway, kod skretanja za Stanićev dom sam se posve osamostalio i nastavio uspon prema Kredarici u vuk samotnjak stilu. Um se posve pokorio planini i posve opijen njenom ljepotom dalje sam nastavio kao mjesečar, u polu snu :) Posve sam prevladao umor, sve se svelo na još jedan korak, tisuće njih a svaki novi, prvi, svaki bitan i odmjeren, svakim sve bliže i bliže cilju....

FOTO REPORT

Do doma sam došao dobrano prije ostalih pa sam imao vremena da sjednem na klupicu ispod doma, i u društvu mnoštva ptica u meditativnom stanju uživam u pogledu na završni dio uspona i stazu koja gledana iz ove perspektive ulijeva neopisivi osjećaj strahopoštovanja. Sama staza je vrvila životom, kao mravinjak, nebrojeno mnogo planinara se slijevalo kako iz smjera Kredarice tako i iz susjedne Planike. Obzirom da ne volim pretjeranu gužvu i preferiram samotnjačke uspone sve skupa me bacilo u laganu depru, a po glavi su se počele rojiti misli o ranojutarnjem usponu, noćnom ukoliko bude potrebe jer jednostavno želim da mi prvi uspon na Triglav prođe u tišini i potpunoj simbiozi sa planinom.

U 'meditaciji' mi se prvi pridružio Goran, što je bilo i za očekivati obzirom na njegovu fizičku spremu i triatlonsku prošlost. Nešto poslije se do Kredarice dovukao i Jakiša, a zatim i Ivana za koju imam samo riječi hvale, od dvije opcije izabrala je onu težu, bespoštedan uspon u Spartanskom stilu i ustrajala u tome! Nakon što smo se svi skupili i obilato ručali, većina ekipe se opredijelila za izležavanje po sobama ili kvarcanje po klupama oko dom. Ja sam pak još uvijek bio prepun energije i ne odveć izmoren od savladavanja prvih 1500 metara pa sam se uputio stazom prema Stanića domu. Želio sam iskoristiti izlet do kraja i vidjeti što više pa drijemež na suncu ili u sobi nije dolazio u obzir, uostalom imati ću vremena za drijemanje i ljenčarenje kad se vratim doma.

Uzgred rečeno, inicijalni plan je bio da prvi dan odradimo uspon do Triglava te se potom spustimo i noćimo u domu na Planici ili Doliću no taj plan smo bili prinuđeni promijenit iz više razloga. Prvi i osnovni je bio taj što je veći dio ekipe na Kredaricu došao relativno kasno te bio poprilično umoran i iscrpljen prvim dijelom uspona. Naravno, u takvom stanju nije bilo preporučljivo upustiti se u završni tehnički i fizički najzahtjevniji dio uspona a da stvar bude još gora na ruku nam nije išla ni vremenska prognoza pa smo na kraju ipak odlučili da ćemo ostati noćiti na Kredarici i onda ranom zorom krenuti prema primarnom cilju ove ekspedicije, usponu na Triglav.

Prvi dan u Sloveniji je priveden kraju ugodnim druženjem i izmjenom iskustava u prepunom planinarskom restoranu uz bogatu trpezu i čašicu bevande. U biti kad smo skužili da bočica od po' litre vode košta tri eura odustali smo od bevande i prešli na cilo' vino što je na neke pogubno djelovalo :D pa smo na počinak krenuli relativno rano i uživali u svim dražima spavanja u skupnoj sobi. Iako je bilo za očekivati da će rijedak i svjež planinski zrak odčepiti ventile desilo se upravo suprotno pa smo imali priliku slušati kompletan simfonijsko hrkački orkestar, od onih najglasnijih koji su zvučali poput trombone do onih nešto tiših koji su pilili u violinskom tonalitetu :D Sreća pa sam bio dovoljno umoran da me takav muzika ne smeta, usnuo sam i prije nego sam legao čemu je osim umora doprinijela i više nego ugodna temperatura. Gotovo nestvaran doživljaj spavanja na desetak stupnjeva, a još jučer sam se žalio da zbog toplotnog udara ne mogu spavati uopće :D

BONUS - 3D prikaz staze

Ustajanje u cik zore je uz sporadično negodovanje prošlo bez većih problema i jedini zabrinjavajući faktor je bio pozamašna količina oblaka i magle koja se nadvila nad Kredaricu i posve zatomila pogled prema Triglavu. Nakon kraćih konzultacija ipak je odlučeno da krenemo bez zadrške što se poslije pokazalo kao ispravna odluka jer smo imali priliku da uživamo u neometanom usponu i budemo prvi na Triglavu tog dana.

Na završni uspon smo krenuli u 5:30 uz vidljivost od svega nekoliko metara no na sreću već na prvim sajlama smo se izvukli iz magle i zapravo su nam se tek tu, nakon što smo se dignuli iznad oblaka, otvorili oni pravi strmoglavi alpski pogledi. Staza je poprilično opasna zahtijeva upotrebu kacige i korištenje komplet za samoosiguranje, no oni iskusniji mogu stazu proći i bez toga. Ja sam se uspeo bez njega sa fotoaparatom od dva kila u ruci bez većih problema, al' ako niste posve sigurni i ne osjećate se baš najbolje na uskim strmoglavim liticama možete ga malko prošetati i zakačiti se tu i tamo na najopasnijim dijelovima.

Ono što posebno piljeni pažnju je bezbroj spomen ploča za koje sam čuo da se više ne postavljaju jer djeluju demoralizirajuće na planinare ali ja bih prije rekao da vas prije tjeraju na oprez jer kod svake od njih shvatite koliko je staza zapravo opasna i da nema mjesta opuštanju.

Na vrh (2864 m.n.v) sam stigao skupa sa prvim zrakama sunca i uživao u par minuta samoće a sva muka i trud su postali svrsishodni. Kumulativni učinak pogleda koji se protezao daleko i jasno pokazivao kako ovaj vrh dominira cijelim obzorjem, siluete kolega koje su se u tome trenutku pojavile na malom Triglavu, oblaci koji su se kao rijeka prelijevali pod nogama me prožeo osjećajima koji se teško daju dočarati.

Na vrhu smo se zadržali nekih pola sata, nazdravili i propisno proslavili dan pobjede, odradili ritualno krštenje, odnosno običaj koji se manifestira na način da se svakog prvostupnika po guzi udari planinarskim konopom a ulogu Atile biča božjeg je preuzeo Đžofa kao najiskusniji među nama. Nakon upisa u knjigu, pečatiranja, pojedinačnog i grupnog fotkanja uslijedio je spust prema Triglavskim jezerima.

Planinari su u odnosu na druge sportaše donekle u težem položaju jer za nas dolazak na cilj znači da smo prešli tek pola puta i da nas ne rijetko čeka još zahtjevniji i opasniji dio što su neki među nama iskusili tek na ovoj ekspediciji. Spust prema 'Tržaškoj koči na Doliču' je bio u najmanju ruku jednako zahtjevan kao i završni uspon pa smo se rasporedili sukladno spremi i iskustvu, svi smo zajedno u ovome i trebamo paziti jedni na druge. Nakon pola sata spusta dolazimo do dijela gdje je staza u dužini od nekoliko metara posve iščezla i nestala u ponoru te se prelazak ovog dijela pokazao kao najveći izazov na cijeloj ruti.

.: K O Z O R O Z I :.

Nakon uspješno savladavanja i ove prepreke trčećim korakom smo se po siparu spustili prema ravnijem dijelu staze. Pijesak je bio tako mekan i podatan da su nam noge upadale do gležnjeva, pravo osvježenje za umorne tabane izmučene od konstantnog skakanja po Triglavskim stinama i klinovima. Da stvar bude još bolja u Triglavskoj sjeni je preživjela i poveća oaza snijega i leda koja je probudila one dječje porive u nama pa smo se prepustili zimskim radostima. Snijeg nije na sve nas djelovao na isti način, Jakov je na njega gledao na posve drugi način, pa je primjerice umjesto da se gruda sa nama iskoristio priliku da ruksak napuni snijegom kako bi na Doliću mogao uživati u blagodatima hladnog piva :D

Spust smo nastavili urednom i podziđanom stazom prema Doliću koja je bila pravo osvježenje nakon cjelojutarnjeg pentranja po sajlama, dobro došao odmor za umorne i napečene noge, Ivanine osobito jer je već tu upala u prve probleme i sa umorom i sa ozljedama. Sa ovog mjesta se ujedno i jako lijepo vidi zašto je najviši vrh Julisjskih alpi dobio ime po troglavom bogu iz slavenske mitologije koje označavaju dominaciju nad nebom, zemljom i podzemnim svijetom ili zrakom, zemljom i vodom.

Na Doliću smo još jednom pregrupirali snage, kratko se odmorili a ja sam si dao truda i pokušao imobilizirati Ivanin ozlijeđeni prst kako bih joj koliko, toliko olakšao spust prema dolini Triglavskih jezera. Nakon nekih petnaestak minuta odmora krenuli smo dalje da bi se na nakon kratkog ali iznimno zahtjevnog uspona Hribaricu ponovno razdvojili u dvije grupe od kojih je ona spremnija na posljetku krenula stazom prema 'Zasavskoj koči na Prehodavcih' (2071 m.n.v.) odnosno Rjavoj mlaci (2006 m.n.v.) najvišem od sedam Triglavskih jezera.

Ostatak grupe se odlučio za nešto izravniju i kraću opciju preko Zelenog jezera (1988 m.n.v.), trećeg jezera u nizu i ujedno jednom od najljepših jer zahvaljujući algama koje rastu u njemu ima prekrasnu tirkizno zelenu boju. Nedaleko od ovog smješteno je 'Jezero v Ledvicah' (1831 m.n.v.) poznato i kao Veliko jezero. Kako i samo ime sugerira, radi se o najvećem među svim Triglavskim jezerima, ima oblik bubrega dužine oko 300 metara i na glasu je kao najčišće od svih slovenskih planinskih jezera.

Nakon višesatnog maratona po zvizdanu do 'koče pri Triglavskih jezerih' (1685 m.n.v.) smo stigli vidno iscrpljeni pa nam je svima dobro došao odmor u debeloj 'ladovini. Planinarski dom je smješten između Dvojnog jezera te umjetnog jezera Močivec smještenog iznad planinarskog doma koje je ujedno svima dobro došao izvor pitke vode. Od doma se pruža prekrasan pogled na spomenuto 'Dvojnim jezerom’, greben Špičja te vrhove koji okružuju istočni dio Triglavske jezerne doline. Nakon što smo obnovili zalihe vode većina je promptno navalila na hranu koja im je preostala u ruksacima dok sam ja sam odabrao nešto ležerniji pristup, izvadio svoj 'šporet' i bacio se na kužinavanje, najprije odmor uz kavicu, pa onda tople tripice i iskreno rečeno ne znam šta mi je bolje sjelo :)

Ovdje smo bili primorani da se još jednom razdvojimo u dvije grupe, vozači su morali krenuti što prije i što brže prema cilju odnosno domu na savici gdje nas je čekao Ivin stari prijatelj koji ih je po dogovoru prevezao natrag to Alješava doma gdje smo ostavili automobile. Mi ostali smo put nastavili osjetno laganijim tempom jer je Ivana što zbog ozljede, što zbog umora bila na izmaku snaga. Još se i dobro držala do Črnog jezera (1294 m.n.v.) ali kad smo se krenuli spuštati iznimno strmom, zahtjevnom i opasnom stazom prema domu na Savici svaki korak joj je bio novi izazov i da nije bilo mog asa iz rukava vjerojatno bi ju na kraju morali i snijeti zadnjih par stotina metara :)

Iskoristio bih priliku da se još jednom zahvalim se zahvalim obitelji Turk, gđi Anastaziji i Gosp Ivanu koje je naš Ivo ugostio prilikom uspona na SV. Juru i koji su nam to gostoprimstvo vratili na najbolji mogući način. Bez njih bi povratak bio umnogome teži a možda bi vjerojatno morali isplanirati i neku drugu kružnu rutu s povratkom na Aljažev dom gdje smo ostavili automobile.

Črno jezero je najniže od svih Triglavskih jezera, a također je i najtoplije pa ukoliko imate želju da se okupate u jednom od njih Črno bi bilo svakako najbolji izbor. Mi smo nešto slično pokušali na Rjavom jezeru ali smo odustali od ideje čim smo zagazili u vodu, voda je jednostavno bila prehladna a mi pretopli pa smo se zadovoljili bućkanjem u plićaku.

Nedugo nakon napuštanja Črnog jezera dolazi se na proplanak sa kojeg puca predivan pogled na Bohinjsko jezero no euforija je brzo splasnula kada smo vidjeli vertikalu koju je potrebno savladati do Doma pri Savici. 'Pot čez Komarčo ' je iznimno zahtjevna i opasan, staza je na mjestima posve urušena uz konstantu opasnost od novih odrona pa je napredovanje bilo poprilično sporo ali što je najbitnije sigurno.

Nadomak cilju smo brigu o Ivani prepustili Anti, Denisu i Stipi jer ja, Goran i Ivo jednostavno nismo mogli odoljeti zovu Savicinog slapa (794 m.n.v.) pa smo skrenuli desno i uputili se uskom stazicom prema izvoru što nam je oduzelo nešto vremena ali ni jednog trenutka nismo požalili jer je pogled koji se otvorio pred nama kad smo dosegli izvor bio prekrasan. Ako je za vjerovati mladoj i susretljivoj slovenki koju sam zatekao pored slapa, voda do izvora dolazi ne istraženim podzemnim tunelima iz već spomenutog 'Črnega jezera' smještenog kojih pestotinjak metara viš. Izvor je najizdašniji u proljetno vrijeme kad se topi snijeg a za vrijeme jesenskih olujnih kiša huk slapa je toliko jaki da se čuje duž cijele doline.

Naša stara poslovica da nije svako zlo ni za zlo se još jednom pokazala ispravnom, gubitak vremena na posjetu izvoru nam se višestruko isplatio, em' smo vidjeli nešto što drugi nisu u koritu rječice pored samog doma nas je dočekao jakov sa baksom Zlatoroga koji se stigao i više nego dobro rashladiti u hladnoj Savici. Sa korita rijeke smo se preselili na ispred Koče pri Savici (653 m.n.v.) a limenke zamijenili litarskim kriglama i nadasve veselom ozračju dočekali vozače te se puni dojmova uputili u Lijepu našu kako bi stigli na vrijeme jer je nekima od nas utorak bio radni dan.

Dvodnevni marš po Triglavu nije utjecao na raspoloženje :)

Na kraju bi se još jednom zahvalio kompletnoj ekipi na ustrajnosti, rutu koja se inače savladava u tri dana mi smo prešli u nepuna dva dana što je respektabilan uspjeh, osobito za Ivanu koja je usprkos ozljedi i iscrpljenosti rutu odradila do kraja!

Detaljna statistika i virtualni pregled staze

Ukupna duljina: 33.04 kilometara	Atraktivnost:		Preuzmi GPS trag:
	Zahtjevnost staze:
	Sagoreno ćevapa:
	Polazište:	Aljažev dom
	Odredište:	Koča pri Savici
	Ukupni uspon:	˄ 10,61 km / 2451 m
	Ukupni spust:	˅ 22,43 km / 2658 m
	Minimalna visina:	≈ 653 m
	Maksimalna visina:	≈ 2864 m
	Markacija staze:	Osrednja

Elevation Profile
Speed Profile

Penjanje je samo po sebi potencijalno opasna aktivnost i zbog toga uvijek provjerite informacije koje ste dobili iz razno raznih izvora prije nego što se na njih oslonite! Autori se ograđuju od odgovornosti za bilo koje posljedice ili povrede do kojih bi eventualno moglo doći korištenjem informacija preuzetih sa ovih stranica!

Triglav je najviši vrh Julijskih Alpa (nadmorska visina 2864 m), a ujedno i najviši vrh Slovenije, te najviši vrh na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Ime Triglav se odnosi na oblik planine, kao i na boga ili skupine bogova iz slavenske mitologije.

Triglav važi kao simbol slovenstva, jer se nalazi na slovenskom grbu i zastavi. Prvi uspon na Triglav se desio 26. augusta 1778, a ostvario ga je Žiga Zois. S Triglavom je također tijesno povezana legenda o kozorogu s imenom Zlatorog.

Kompletan album je također dostupan i na našoj službenoj Facebook stranici, lajkanje i komentiranje je neograničeno :) pa ukoliko imate komentar ili Vam je neka posebno zapela za oko samo navalite i komentirajte album uzduž i porijeko).