Četiri dana uzduž i poprijeko Biokova ;-)

Meni osobno (a i mnogim drugima) planinarenje je puno više od oblika rekreacije, to je life style koji podrazumijeva pripremu, odlazak u planine, boravak u njima, penjanje, te naposljetku spuštanje i povratak. Za razliku od većine sportova u planinarenju dolazak na cilj ne znači kraj, jer jednom kad dosegne vrhunac planinar je tek na pola puta, a ekspedicija je uspješno okončana nakon sretnog povratka kući.

Milijuni ljudi diljem svijeta uživaju u planinarenju iz razno raznih pobuda no u osnovi se mogu podijeliti na dvije grupe, rekreativce koji preferiraju utabane, markirane i sigurne putove, te one nešto ekstremnije koji satisfakciju prvenstveno nalaze u usponima novim smjerovima, planinarenjem manje ili više divljim predjelima bez markacija i staza.

Članovi 'Adventure sekcije' pripadaju upravo ovoj drugoj skupini, istinski ovisnici o adrenalinu kojima su potrebni izazovi, mali dašak avanturizma kao suprotnost sigurnosti, udobnosti i bezbrižnosti doma. Odmak od brzog i dosadnog života, prolaznosti i svega što ona nosi sa sobom.

Upravo iz gore spomenutih razloga te s namjerom promicanja planinarenja kao iznimno zdravog oblika rekreacije rodila se ideja da odradimo nešto novo, no već u startu smo se suočili s 'problemom' jer je planina podno koje živimo relativno pristupačna i ispenjana u svim mogućim i nemogućim smjerovima pa nije bilo lako smisliti nešto osobito novo i 'savladati' ju na način na koji nitko prije nije.

Nakon tjedan planiranja, crtanja i križanja nebrojeno mnogo ruta na kraju se sama od sebe iskristalizirala ideja da krenemo sa sjevernog dijela na prijevoja Turija gdje je Biokova najšira (7 km), pređemo je uzduž povezavši dva najimpozantnija Biokovska vrha, Sv. Juru i Sv. Iliju, spustim se na južnu stranu do Basta jednom od najstrmijih staza u Hrvatskoj, te se naposljetku vratimo natrag kroz njenu utrobu na dijelu na kojem je najuža (4 km).

Izazov i napetost pred sam polazak je bila tim i veća jer su se radovi u tunelu intenzivirali pa do samog kraja pohoda nismo znali kako će završiti.  Ako nas radnici i nadzornici ne puste da se na sjevernu stranu vratimo 'speleološkim' putem kroz cijev smještenu kojih tisućinjak metara ispod vrha na kojem smo bili dan prije, sve pada u vodu i sav onaj marš uzduž i poprijeko bi bio uzaludan jer ne bi uspjeli sve odradit onako kako smo planirali, a jesmo uspjeli ili ne vidjet će te na kraju putopisa ;)

Kao što sam već spomenuo, ishodišna točka ovog pohoda je na prijevoju Turija udaljenog nekih desetak kilometara od centra Zagvozda prema Vrgorcu. Petstotinjak metara prije tunela na nadmorskoj visini od 647 metara skreće se desno prema predjelu gusto prošaranom starim pastirskim stajama (Šućurove, Gućev, Krstačke) poznatom kao Lozovci a sam odvojak je obilježena sa tablom i markacijom (Slika 1 i Slika 2) tako da ne bi trebalo biti problema sa pronalaskom istog.

Staza je široka, uredna, sa iznenađujuće blagim usponom tako da smo nakon prijeđenog prvog kilometra savladali tek stotinjak visinskih metara gdje ujedno na nekih 770 m.n.v. prolazimo pored respektabilno velike staje (Slika 3) sa desne strane, iznimno dobro građena i ako zanemarimo to što krov nije odolio zubu vremena i ljudskom nemaru, jako dobro sačuvana. Pored nje se ujedno nalazi i kamenica sa vodom, no obzirom da sam radio cijeli dan i da smo krenuli u sumrak jednostavno nismo imali vremena da skrećemo s rute pa tako nismo ni provjerili kakvoću.

Na 857 metara prolazimo pored još jednog kompleksa starih pastirskih objekata a ako je vjerovati GSS-ovoj karti radi se o Peškirića stanovima. Kao i ostale na ovom predjelu i ove staje su građene izuzetno čvrsto, omeđene visokim i debelim suhozidima koji se još uvijek dobro drže. Na izlazu iz kompleksa postoji oznaka za vodu (Slika 4) stazom koja vodi oštro lijevo ali zbog već spomenutog razloga nemamo vremena da provjerimo o čemu se radi, plan je da stignemodo Lubovića i podignemo kamp prije nego se posve smrači.

Staza je dalje poprilično monotona tako se baš i nema nešto bitno za spomenut osim da smo prvi predah (Slika 5-1, 5-2) napravili na ravno 1000 m.n.v., te da je staza je poslije onog laganog trekkinga na početku uspona postala poprilično usponita i zahtjevna. Markacije su guste i vidljive (Slika 6-1, 6-2) ali sama staza je toliko intuitivna da bi je i posve neiskusan planinar bez problema pratio i bez njih.

Ono što me je iznenadilo na ovom prvom dijelu uspona je poprilično slaba vegetacija kojom prevladava makija, nisko raslinje, jasen, grab i crnograb, sušta suprotnost onome što vas čeka ukoliko prema Svetom Juri krenete iz pravca Milića primjerice. Nakon nešto manje od dva sata hoda izbijam na klanac Krča koji se nalazi na 1266 m.n.v. na sjeveroistočnom rubu Ljubovića doca (Slika 7-1) a tu se ujedno po prvi put od ishodišne točke na horizontu se pojavljuje Sveti Jure, ovako odokativno se čini tako blizu ali karta kaže da smo tek negdje na pola puta.

Petnaestak minuta poslje mene na klanac stiže i ostatak ekipe, njaprije vidno umorni Tomislav (Slika 7-2) a za njim i stari Martin sa idejom o spuštanju i kampiranju u vrtači, no meni se ta ideja baš i ne dopada pa nastavljam dalje u nadi da ću naći bolje mjesto za kamp dok njih dvojica ostaju na klancu i čekaju da im javim kuda i kako dalje. Kao i obično intuicija i moj 'survajvor gen' me nisu iznevjerili, na sjeverozapadnoj stranici vrtaće na 1293 m.n.v. nalazim ruševni i presuhli bunar te malu zaravn taman dovoljnu da stavimo sva tri šatora, mjesto je poprilično vjetrovito ali svakako privlačnije od spuštanja u duboki dolac koji se nalazi barem pedesetak metra niže i rano jutarnjeg uspona natrag. Pored bunara nalazim ostatke logorskih vatri koje svjedoče da nismo prvi koji su tu prenoćili pa sam još uvjereniji da sam dobro postupio te pozivam ostale da mi se pridruže.

Jedini problem je što je dan poprilično skratio u posljednjih par tjedana pa smo se malko preračunali po pitanju vremena i primorani smo šatore podignuti tapkajući u mraku (Slika 8-1, 8-2), al' istini za volju ovog ljeta smo ih toliko puta podignuli i spustili da nam to ne predstavlja osobito veliki problem, uostalom svaki iole ozbiljniji avanturist bi trebao znati podignuti i spustiti šator zavezanih očiju – k'o marinac M16 :)

Iako sam poprilično umoran, što od napornog radnog tjedna, što od uspona nikako da zaspim pa napuštam šator i idem na obližnji vrh, i nisam požalio, predivan pogled puca na mrakom obavijenu Imotsku krajinu, Zabiokovlje izgleda kao Božićno drvce sa milion lampica, a nebo, nebo je prica za sebe, nema opisne ocjene, prsti mi se sapleću o riječi.

Ustajem ranom zorom, satak' vremena prije dogovorenog termina (Slika 9-1), kuham kavicu (Slika 9-2) a kada su prve zrake sunca provirile na horizontu budim i ostale kako bi mogli uživati u ljepoti prizora (Slika 9-3), u toplim zrakama sunca koje su sjevernim Biokovskim obroncima dale predivnu(Slika 9-4), umjetničku, gotovo nestvarnu ljepotu. Nakon što smo si dopustili malko duže uživanje u kavici i prekrasnom praskozorju, užurbano raskopajemo kamp (Slika 10-1) te nastavljamo poprilično strmim (Slika 10-2) i zahtjevnim dijelom nakon čega se spuštamo u gusti bukov šumarak, pa nastavljamo istim tempom oštro gore.

U biti na cijelom dijelu staza kao da se poigrava s nama, sušta se i diže preko nekoliko proplanaka i bukovih šumica a u zadnjoj prolazim pored improviziranog kampa u kojem su boravili neki ne baš pretjerano ekološko osviješteni planinari koji su za sobom ostavili gomilu smeća, kojekakvih rekvizita i natpisa po okolnim bukvama.

Na proplanku na 1464 m.n.v. nam se ukazao TV toranj (Slika 11-1) da bi se opet izgubio sa horizonta nakon svega stotinjak metara (Slika 11-2) što me baca u lagani depresivo jer staza ne ide izravno prema vrhu, već se suprotno mojim očekivanjima opet spušta lijevo oko brijega, dolazim u napast da utrem svoj pravac al' glavni zadatak ove 'ekspedicije' je trasirati službeni uspon pa odustajem od ideje, a takav pravac bi i tako i tako bio preekstreman da bi ga itko normalan slijedio :D

Na nekih 1600 m.n.v. staza se 'vraća' na kurs i skreće desno prema samom vrhu na kojem se ističe TV toranj (Slika 11-3) koji poput žalca para nebo na horizontu. Put dalje vijuga prema crkvici (Slika 11-4), klasične serpentine, dosta zahtjevne i skalinaste, fotoaparat konstanto prebacujem iz ruke u ruku, al' ide nekako lakše kad je vidiš da si nadomak cilju.

Kod crkvice uzimam predah i čekam ostatak ekipe, na sam vrh se ne može, pristup je zabranjen tijekom cijele godine osim u vrijeme svete mise. nakon par telefonskih poziva ipak nekako uspijevamo uspostavit kontakt sa dežurnom ekipom (Slika 12) iz odašiljača i veza koji nam ljubazno dopuštaju pristup (Slika 13-1) i obnovu zaliha vode (Slika 13-2) pa ujedno koristim ovaj članka da im se još jednom zahvalim na ukazanom gostoprimstvu te vodi koja nam je bila prijeko potrebna.

Na mjestu odašiljača nekad se nalazila crkvica Sv. Jure koja je srušena zbog gradnje istog, a 1968. godine sagrađena je nova betonska crkvica na istočnoj strani glavice. Izvorna crkvica je postojala još u XII stoljeću, o čemu svjedoči kamena ploča koja se nalazila iznad oltara stare srušene crkvice.

Odašiljač na vrhu Sveti Jure sagradila je 1965. godine tadašnja Televizija Zagreb, a vrh odašiljača visokog 90 metara najviša je točka u Hrvatskoj sa visinom 1850 mn/v.

Po povratku iz tornja nailazimo poveću grupu Čeških turista (Slika 14) koje je neka primorska agencija dovezla kombijem iz Brela, barem tako kažu na jako, jako lošem Engleskom. Nakon marende i odmora (Slika 15) podno odašiljača nastavimo niz konop (Slika 16-0, 16-1, 16-2) do planinarskog doma pa skrećemo desno asfaltnim putem (Slika 17-1, 17-2) do odvojka za Lokvu sa lijeve strane (Slika 18), uredno obilježeno povećim znakom.

Za potrebe gradnje odašiljač sagrađena je uska i vijugava cesta koja je asfaltiran 1978. godine. Cesta vodi od ulaza u park-prirode na području Gornje Podgore sve do vrha Sv. Jure u dužini od 23 kilometra, a ujedno je i najviša prometnica u Republici Hrvatskoj.

Početak gradnje seže u 19. Stoljeće kada su vojnici austro-ugarskog cara Franje Josipa 1878. g. probili makadamski put do prijevoja Staza koji se nalazi na visini od 897 m, pa dalje prema Zabiokovlju. Cesta je imala vojnu funkciju, a napravljena je radi lakšeg zauzimanja Bosne i Hercegovine, tada pod turskom vlašću. Radovi se nastavljaju 1964. godine na inicijativu tadašnje Televizija Zagreb zbog izgradnje televizijskog odašiljača.

Cesta je prema prvotnim planovima trebala krenuti iz mjesta Zagvozda sa sjeverne strane, ali je zbog utjecaja raznih lobija i interesnih skupina plan promijenjen pa su građevinari umjesto gradnje nove ceste sa sjeverne strane nastavili rad na staroj austro-ugarskoj cesti od prijevoja Staza do Sv. Jure.

Nakon silaska sa najviše Hrvatske prometnice po prvi put izbijamo na BPS (Slika 19-1) te kroz bukovu šumicu (Slika 19-2) izbijamo na proplanak kod kapelice Svetog Petra (Slika 20-1), koja se nalazi odmah uz put pa kratkom svraćam do nje da je označim i bacim lemozinu pa nastavljamo oko vrtaće dalje prema lokvi (Slika 20-2).

Na raskrižju(Slika 21) koje se nalazi na 1450 m.n.v skrenuli smo desno u smjeru Lokve te nastavili strmom al' uredno podzidanom stazom prema spilji Čavlenovaća (Slika 22-1) koja senalazi negdje na pola puta od raskrsnice do Lokve. Tu se kratko zaustavljamo i spuštamo do impresivno velikog grotla špilje (Slika 22-2) a Vam preporučam isto osim ako patite od akrofobije, u tom slučaju je bolje da ju zaobiđite u širokom luku :)

Do Lokve dolazimo dosta ranije nego smo planirali, pa obzirom da imamo vremena napretek nakon kratkog vijećanja odustajemo od prvotnog plana i direktnog puta na Motiku te od svih dolje navedenih opcija odabiremo obilazni put preko Borovca koji vodi dalje prema Velikom Brdu s tim što će mo na Borovcu skrenuti desno prema Šibeniku.

Pumpa za vodu koja se nalazi pored ulaza u dom (Slika 23-0) je popravljena ali iz neznam kog razloga voda je očajnog okusa i mirisa, posve nepitka, da sam primoran tu popiti nešto, bez velikog ražmišljanja bi se supstio do obližnjeg bunara i napio se vode iz njega, jer bi čak i takva voda nakon klorisanja bila puno pitkija od ove koja tu izlazi.

Lokva je iznimno zahvalan lokalitet jer osim planinarskog doma nudi pregršt opcija za nastavak puta (Slika 23-1), sa Lokve se može krenuti prema sjevernoj strani Biokova (Slika 23-2) put Kaoca preko Ozdrvaće(Vidi rutu: Milići - Sv. Jure - Lokva - Ozdrvača - Kaoci - Brzice), prema svetom Iliji preko Motike, prema Boroviku i dalje prema Velikom Brdu ili Šibeniku ili pak prema Vošcu, odnosno Svetom Jurti putem kojim smo mi došli.

Planinarska kuća (Slika 23-3) "Slobodan Ravlić" na Lokvi (1467 m) zidana je prizemnica, nekad poznata kao lugarnica na Lokvi, a nazvana je po tragično stradalom makarskom planinaru Slobodanu Ravliću koji je poginuo u snježnoj mećavi na Biokovu 1981

U blizini kuće nalazi se jama s vječnim ledom iz koje su seljaci nekoć vadili led za turističke potrebe te ga nosili ugostiteljima u Makarsku.

Nešto niže od Planinarske kuće se nalazi i bunar (Slika 23-4) po kojem je cijeli lokalitet i dobio ime Lokva. Voda je poprilično čista ali ipak zahtjeva dezinfekciju nakon čega se može konzumirati bez problema. Govorim iz osobnog iskustva jer sam prije nekih mjesec stigao na ovaj lokalitet nakon dugog i iscrpljujućeg marša po najvećem zvizdanu i obzirom da je pumpa na kućici bila polomljena nisam imao drugog izbora nego klorisat i piti vodu iz bunara (vidi rutu: Milići - Sv. Jure - Lokva - Ozdrvača - Kaoci - Brzice).

Staza je dobar(Slika 24-1), markacije još i bolje (Slika 24-2, 24-3) pa napredujemo jako brzo i već nakon nekih dvadesetak minuta na 1379 m.n.v. nailazimo na kapelicu Svetog Frane (Slika 25-1) sa desne strane na samom rubu Baškovića staja, a pored nje se nalazi malena prizemnica pokrivena metalnim plehovima (Slika 25-2), tu ujedno i prvi puta srećemo divokoze, beštije koje su istini za volju tu umjetno implantirane ali su se toliko udomaćile da su gotovo postale zaštitni znak Biokova. Zalihe vode su gotovo nedirnute ali usprkos tome prije nastavka puta kratko skrećemo ulijevo prema docu (Slika 26-1) pozicioniranom nešto niže od kapelice u kojem bi se po GSS-ovoj mapi trebala nalaziti kamenica, čisto da znamo ako nas put opet nanese ovuda jel' možemo računati na to da tu ima vode ili ne. Kamenica (Slika 26-2) je točno tamo gdje je i ucrtana, otvorenog je tipa, drži vodu a jedini problem je to što u blizini nismo primijetili ništa čim bi se mogla zahvatiti voda.

Sunce je doseglo optimalan kut i tuče nas nesmiljenom žestinom pa hitro nastavljamo dalje da se što prije domognemo Borovca i nešto hladovine a odmah poslije prvog prijevoja nailazimo na još jedan kompleks razrušenih staja i zapuštenih dolaca te zdanja koje ovako odokativno neodoljivo podsjeća na nadsvođenu i betoniranu kamenicu(Slika 27-1). Obzirom da nije ucrtana na karti opet skrećem s rute (Slika 27-2) da utvrdim o čemu se radi a radi se o čatrnji gotovo dupce punom vodom ali kao i kod prethodne nema 'sića' ali pretpostavljam da bi se mogao naći u natkrivenom kučariću (Slika 27-3) koji se nalazi par metara dalje od kamenice. Na ulazu u Borovik prolazimo pored još jedne kapelice(Slika 28), ovaj put je to kapelica Svetog Ivana Krstitelja, iako mi pomalo ponstaje kovanica za lemozine drago mi je što je vidim ;)

Na Borovcu skrećemo prema Šibeniku (Slika 29) i nakon kraće gotovo rekreativne šetnje kroz borovu šumu, staza postaje iznimno zahtjevna nakon izlaska na brisani prostor, skokovita, teško da se može i nazvati stazom jer sa na nekim mjestima treba kretati gotovo četveronoške. Na proplanku poviše raskrsnice za Šibenik se dogovaramo kud i kako dalje odlučujemo da ne idemo na Šibenik ali i ne ostajemo tu jer pozicija za kamp ipak nije tako dobra kao što se činila iz daleka.

Sam vrh Veliki Šibenik (1467m) je iznimno šumovit te zbog toga ne pruža hvale vrijedne vidike i nije tako atraktivan kao šiljasta i gola Motika primjerice, no ukoliko se malko potrudite i prošetate uokolo naći će te proplanak s kojeg buca predivan pogled na Makrsku.

Što od sunca koje nas neumoljivo prži još tamo od Lokve, što od napornog tempa i količine prijeđenih kilometara Martin i Tomislav su na izmaku snaga i ne mogu dalje pa pada odluka da ja kao leader puta i najspremniji među nama krenem dalje u potrazi sa boljom pozicijom za kamp te im javim ako nađem nešto ili se pak vratim ako budem lose sreće :]

A naša sam gotovo idealnu poziciju (Slika 30-1), maleni dočić prije Brlog ispod staze sa desne strane, mekana podloga, bukov šumarak u blizini, da je bolje nebi valjalo. Kamp smo podigli relativno brzo, upalili logorsku vatru, njih dvojica griju grah i spremaju se za večeru dok ja ustrajem u svojoj nakani da jedem samo ono što ulovim ili uberem (Slika 30-2) što u praksi znači da već drugi dan ne jedem ništa, vegetiram k'o biljka, samo se zalijevam ;o) ako izdržim još dva dana onda sam el fenómeno, nitko mi neće moći osporit da imam 'survajvor' gen, hahaha :-D

Dan treći, prohladno jutro (Slika 31-1), vrtača mokra ka' da je kiša padala (Slika 31-2), ustajem nešto ranije nego smo se dogovorili a ostale kao i obično budim tek kad je kava prokuhala, ono, sve se može preskočiti al' ispijanje tople kavice (Slika 31-3) na hladnim Biokovskim proplancima ne, u biti to i nije samo ispijanje, ovo je više kao obred, kind of tradition :)

Nakon kavice raspremamo kamp i krećemo put Brloga pa oko vrha Motike na križanje, Bast, Sv. Ilija, Sibenik, Lokva. Na križanju ostavljamo opremu i uspinjemo se na Motiku, nisam tu bio godinama i ne želim propustit priliku da uživam u predivnom pogledu (Slika 32-1, 32-2) na zapadni dio Makarske rvijere i otoka Brača koji puca sa samog vrha koji se nalazi na 1399 m. Put do vrha nije markiran a u principu ga i nema pa nemojte gubit vrijeme tražeći ga već sa raskrsnice krenite oštro gore i za par minuta ste na vrhu.

Prije sam Motike se nalazi još jedan kompleks staja sa mnoštvom plodnih vrtača ograđenih visokim suhozidima koje su se nekada intenzivno obrađivale upravo motikama pa vjerujem da je osim što svojim šiljatim oblikom podsijeća na motiku i ovo jedan od razloga zašto je vrh tako i dobio ime.

Po spustu sa vrha krećemo put Lokve do ruba velikog doca na kojem se nalazi križanje, put na desnu stranu vodi ka Lokvi a mi idemo lijevim odvojkom te kod prve staje skrećemo još jednom oštro lijevo (Slika 33-1), strmom stazom koja iz ove perspektive izgleda poprilično zahtjevno, marakcije su blijede i rijetke sve tamo do Čulice (Slika 33-2) ali to ne predstavlja neki problem već put čini zanimljivijim i dinamičnijim. Nakon kratkog i žustrog uspona izbivamo na vrh a na sljedećem prijevoju najprije doživljavam erupciju sreće i zadovoljstva jer je iz ponikve koja se prolomila pod nama izletjelo veliko stado divokoza od barem 15 jedinki (Slika 34-1, 34-2, 34-3) a onda padam u depresiju jer mi je na aparatu širokokutni objektiv pa mi propada gotovo idealna prilika da slikam cijelo stado divokoza u punom trku.

Staza nas odavde vodi prema našem najdražem vidikovcu smještenom između vrha Čulica i Radića staja na 1551 m.n.v. sa kojeg puca predivan pogled na obje strane Biokova(Slika 35-1), Svetog Iliju i Ščirovac ispred (Slika 35-2), te Svetog Juru iza nas (Slika 35-3), od silne ljepote ne znaš kud bi okrenuo objektiv iako zbog nebrojnih požara na obali, dima i tmine uvjeti baš i nisu idealni.

Zbog posebnosti i prirodnih ljepota, veći dio Biokova je 16. lipnja 1981 proglašen proglašen parkom prirode, ponajviše zaslugama dr fra Jure Radića, Makarskog franjevca, ali i znanstvenika-biologa

Nakon desetak minuta već smo na Radića stanovima (Slika 36-0) gdje žderači rade pauzu da bi nastavili sa svojom omiljenom aktivnošću (Slika 36-2, 36-3) i dodatno olakšali ruksake ;) Obzirom da ne jedem ništa uzimam fotoaparat i lutam po ruševnim stanovima rasutim okolo plodnog doca te na moje veliko iznenađenje nalazim jedan sa posve zdravim krovom (Slika 36-1), krov je sčemeren bez drvenih kreda i to je jedini razlog zašto je krov još uvijek u komadu.

U kutu doca se nalazi par obrađenih kvadrata ograđenih bodljikavom žicom (Slika 36-4), glavati kupus mi i nije nešto posebno zanimljiv ali krumpir mi daje ideju pa nagovaram Tomislava da se spusti (Slika 36-5), iščupa jednu cimu te motikom koju smo našli u obližnjem škripu Slika 36-6 iskopa par krumpira (Slika 36-7). A ideja? E o tom potom ;)

Iskreno se nadamo da nam gazda neće zamjeriti a ako netko zna vlasnika nek' nam javi da nadoknadimo štetu, mada ne znamo kako to napravit jer je krumpir uzgojen na ovoj visini od neprocjenljive vrijednosti.

Osim staze kojom smo došli sa Čulice, sa Radića stanova se može u nekoliko smjerova, neobilježenim stazama prema Poleganuši i Mišljenu, te markiranom stazom prema Sv. Iliji kojom mi ujedno i nastavljamo dalje. Markacije su nedavno obnovljeno a  staza je poprilično dobra i prohodna pa se lako prati. Na omanjem proplankiću na 1500 m.n.v. izbijamo na raskrižje sa odvojkom prema Bastu preko Osičine (Slika 37-1, 37-2) koji nam ostaje iza leđa dok put nastavlja strmo gore prema Sv. Iliji.

Na 1535 m.n.v. dolazimo do 'Klanca' (Slika 38-1, 38-2), odnosno puta koji sa Dobrog dola vodi prema Sv. Iliji te njime ujedno i nastavljamo dalje preko Matijaševića staja. Lokalitet je inače iznimno bogat vodom, ja osobno znam za tri kamenice, ona meni najdraža je visoko gore u polama, druga ravno ispod nje, a treća odmah pored staze, propisno označena tako da ju ne možete promašiti. Ova najviša i najveća je dubce puna vodom (Slika 39-1, 39-2) čak i sada u devetom mjesecu nakon dugog sušnog razdoblja. Ćemer iznad kamenice se dijelom urušio ali to naravno ne utječe na kvalitetu vode.

Po napuštanju Matijaševića staja izbijamo na proplanak gdje nam se pod nogama opet prostrla kompletna Makarska rivijera te otok Brač (Slika 40-1), ne znam jel' me osjećaj vara ili je pak fata morgana al' čini mi se kao da se u zraku osjeti 'Pino Silvestre', kao da vjetar nosi miris borove šume skupa "sa okusom mora, sa okusom soli" što bi rekao Arsen. Bilo stvarno ili ne djeluje osvježavajuće, dodatni  stimulans koji mi je prijeko potreban jer dok sam ja fotografira i pravio zabilješke ova dvojica su me prešišala i dobrano odšišala od mene(Slika 40-2), a obzirom da mi je u krvi da budem prvi crpim posljednje atome snage te nastavljam doslovce trčećim korakom i u finišu na kojem bi mi i Haile Gebrselassie pozavidio prestižem sve i dolazim prvi do kapelice. Na vrhu se upisujemo u bilježnicu (Slika 41), zadnju kovanicu ostavljam u kapelici (Slika 42) i nakon kraćeg predaha nastavljamo dalje, sunce je u zenitu, nema hladovine pa je svako duže zadržavanje besmisleno.

Vrh Sveti Ilija (N 43° 22' 17.2'' E 16° 59' 49.5'') i njegov hrbat nalaze se sjeverozapadno od središnjega dijela Biokova, iznad zaseoka Bast u općini Baška Voda, odnosno iznad zaselka Rastovac sa sjeverne strane. Ime vrha i nadmorska visina su napisani na kamenu ispred ulaza u kapelicu a žig je ugrađen u desni zid kapelice.

Iako je greben nešto niži, po slikovitosti stijena i širini vidika ne zaostaje nimalo za skupinom Sv. Jure, vidici su čak i atraktivniji zahvaljujući činjenici da  je Biokova tu najtanja pa se pruža predivan pogled na obje strane, kako na sjevernu tako i na južnu stranu. Osim na primorje i zagorje, sa samog vrha (KT18) se također pruža izvanredan pogled na kompletan centralni masiv Biokova počevši od Svetog Jure na istoku preko Velikog Šibenika smještenog nešto južnije do Šćirovac i Bukovac na zapadnom dijelu planine.

Do vrha se može iz nekoliko pravaca, sa južne strane iz Basta (dvije različite varijante) te preko Lokve (ovaj kojim smo mi došli), dok sa sjeverne strane postoji nekoliko pravaca a najpopularniji je onaj koji vodi iz Dedića preko Dobrog dola. Drugi pravci poput onoga iz smjera Šuta preko Vrataca ili iz Brzica preko Kaoca su iznimno dugi i zahtjevni te su pogodni samo za iskusne planinare u dobroj fizičkoj kondiciji.

Kako bilo, bez obzira na to koji pravac izaberete uspopn će biti iznimno dug, naporan i težak zbog velikih sipara te izloženosti suncu. Ovdje su okvirna vremena za najpopularnije pravce uspona: Bast - Bunar Mijaći - Sveti Ilija 4 h; Bast - Osičine - Sv. Ilija 4.30 h; Lokva - Motika - Sv. Ilija 3 h; Dedići - Dobri dol - Sv. Ilija 4 h; Šute - Vrataca - Sv. Ilija 4:30 h; Brzice - Kaoci - Mišljen - Sv. Ilija 6:30 h.

Kapelica koju su obnovili moji sumještani iz župe Zagvozd prije nekih desetak godina (2000. da budem precizan) je ako ne najljepši onda jedan od najljepših i najizvorniji sakralnih objekata na Biokovu (Slika 43), autoktorno zdanje sazidano na starim temeljima iz Biokovskog kamena uz minimalnu uporabu betona.

Bikovo je na ovom dijelu najuže (Slika 44-1), što znači da se put nastavlja iznimno uskim grebenima (Slika 44-2) koji ulijevaju strahopoštovanje a nakon silaska sa glavice, na nekih 1604 m.n.v. se prolazi pored jame koja se nalazi sa desne strane a po pričam vodi dolje sve do tunela kroz koji ćemo se sutra vratiti doma ako nas puste pješke.

Na 1590 smo dosegli najvišu točku, drugog dijela ove četverodnevne avanture što koristim da dodatno motiviram pratnju i požurim ih prema zaravni prije Ledenika. Malko prije samog Ledenika u vrtači sa desne strane se prolama ogromni 'predsjednički kompleks', među pukom poznat kao Josipovićevi stanovi :)) Kratko se zadržavamo na Ledeniku (Slika 44-3) da bi promotrili strmu stazu kojom se sutra namjeravamo spustiti do Basta pa se spuštamo u vrtaču jer ne možemo odoliti prilici da prespavamo u jednom od predsjedničkih apartmana :)

Pri samo silasku divokoza mi bježi pred nosom, uhvatila me posve ne spremnog pa je dobrano odmaknula dok sam izvadio nešto više od dva kilograma težak fotić' al' sam ju ipak uspio nekako uhvatiti u punom trku (Slika 45-1). Iako je sam lokacija sa Ledenika izgleda kao idealno mjesto za kamp tome nije bilo tako, i jedva smo našli skučenu poziciju te poslagali šatore ka' srdele (Slika 45-2).

Nakon što smo riješili lokaciju probleme nam počinju radit milijardu sitnih mušica koje su raskotile nakon kiše koja je padala prije nekoliko dana, nevjerojatno iritantne beštije, ne daju mira ni sekunde, zaliječu se u nos, oči, usta i nema načina da ih se otarasiš, svaki otpor je uzaludan. Na karti nema ucrtane kamenice ali visoko u polama na sjeveroistočnoj strani vrtaće (Slika 46-1) vidim zdanje koje neodoljivo podsjeća na kamenicu pa idem gore provjerit o čemu se radi a ujedno se i riješit mušica koje će i tako i tako nestat kad padne sunce i zahladi malko.

Kamenica je smještena u procijepu između dvije pole a ako je vjerovat natpisu pored nje zadnji put je obnovljena daleke 1939 godine (Slika 46-2) pa nije čudno da je presušila i da više ne drži vodu. Tu sa povišenog dijela primjećujemo još jednu, budi se nada da ćemo ipak naći vodu, mislim imamo za piće i više nego dovoljno al' poslije tri dana ubitačnog marša po Biokovskim bespućima rado oprali pokoju majicu danas se primorci ne poplaše kad sutra siđemo u Bast :D

Nažalost i ova pati od istog problema, ne drži vodu ali ono što nas veseli je da u povratku prema šatorima nailazimo na jednu koja drži vodu, treća sreća rekao bih, odmah uzimam Garmin-a i markiram ju jer iste nema na GSS-ovoj karti pa barem da ju imam ucrtanu i obilježenu ovako u elektronskom obliku.

Jel' se sjećate onih krumpira koje smo iskopali na 1450 metara s namjerom da ih bacimo u prpu večeras!? Pa namjera je još tu ali u blizini nema nikakve vegetacije i stoga smo morali dobrano potegnuti i spustit se prema Šutama do prve bukovine, sakupiti nešto suhih drva i natrag prema kampu. Breme nije ni nešto pretjerano veliko, ni teško (Slika 47) al' noge su otežale poslije trodnevnog lutanja po Biokovskim bespućima pa je dugotrajan povratak u kamp sve samo ne ugodan.

Nakon muke sa drvima, gradnja ognjišta (Slika 48-1, 48-2) je bilo 'pis of kejk', materijala na pretek, doduše malko teže smo našli ploče za kamin i sve skupa na kraju ne izgleda ni približno onako dobro kao ono ognjište šta san' napravio na Lokvi prije mjesec dana al' poslužit će svrsi. A krumpiri? E to nema opisne ocjene, iskopat ih na 1450 m.n.v. pa onda napraviti kamin, ispeći ih (Slika 49-1, 49-2) i pojest na 1550 m.n.v. je vrhunski gastro doživljaj (Slika 50-1, Slika 50-2) koji zadovoljava apsolutno sva osjetila ;)

Dan četvrti, nakon obredne kavice nastavljamo završnu fazu avanture i krečemo put Basta te dolazimo na križanje (Slika 51-1, 51-2) smješteno na 1490 metara nadmorske visine, staza ide dalje prema Ščirovcu kojega sam kao vuk samotnjak posjetio prije nešto više od mjesec dana, mi naravno skrećemo lijevo prema jasno vidljivom presuhlom se Šutinom bunar 'Mijaći' podno Vrataca i nastavljamo dalje prema Bastu jednom od najstrmijih staza u Hrvatskoj.

Staza je iznimno zahtjevna, vijugava, strma (Slika 52-1), stijene trošne, a na pješčanim dijelovima (Slika 52-2) ni vibrant podloga ne pomaže tako da treba biti iznimno oprezan. Odmah po polasku sa bunara (Slika 53-1) opet nailazimo na stado divokoza (Slika 53-2) a još jednom padam u očaj što sa sobom nisam ponio i 200 milimetarski teleobjektiv jer sa ovim šta imam ne mogu apsolutno ništa napraviti.

Nešto niže od nasada badema koji se nalaze na tisućinjak metara, najstariji član ekipe me vidno umoran, sa velikom dozom sarkazma u glasu pita kad ću ih opet povest nekom ovako lijepom i životopisnom stazom, jer sam im je baš takvom i opisa, no izgleda da oni ne dijele moje oduševljenje završnom dionicom rute koji smo započeli prije tri dana na Turiji. Kako bilo ja i dalje ostajem u tom uvjerenju, staza je istini za volju poprilično zahtjevna i vodi kroz iznimno strme vododerine, na mjestima čak i opasna, al' opet je nekako dinamična, izazovna, i drži vas na oprezu od prve do zadnje stepenice. Nakon badema silazimo niz par stepenica, a onda kroz pjeskovitu vododerinu koja izgleda nevjerojatno strmo, upozoravam ove sporije da paze da ne zakotrljaju kakav kamen put mene jer u ovom lijevku baš i ne bih imao kud izmaknut.

Na 650 metara već vidimo završnu točku (Slika 54) planinarsko dijela avanture a pred nama se prolama dugačka i iznimno pjeskovita razvala (Slika 55) koja vodi ravno do kamenolom smješten iznad južnog portala tunel Sv. Ilija. Spust niz ovaj pjeskoviti dio se ispostavio ipak manje zahtjevnim nego se to činilo na prvi pogled mada je oprez nužno potreban jer bi u protivnom u Bast mogli stići gole guzice, hahaha :D

Niz posljednju pjeskovitu padinu sam se spustio gotovo trčećim korakom pa se Proximity Alarm na Garminu začuo puno prije nego sam se nadao, "You have reached your destination!" što onako laički rečeno znači da sam dosegao najnižu točku ove rute (340 m.n.v.). Obzirom da sam 'sletio' kojih petanestak minuta prije ostatka ekipe (Slika 56) imam i više nego dovoljno vremena da utegnem opremu i rekuperiram se za nastavak puta jer tu u kamenolomu završava planinski dio puta i počinje 'speleološka pustolovina' i povratak kući kroz samo srce Biokove 4 kilometra dugačkim tunelom Sveti Ilija. Na samom ulazu u tunel (Slika 57), pred završni marš kroz glavnu cijev tunela i meni se budi neopisivi osjećaj zadovoljstva jer smo napravili nešto što nitko nikada prije nije, prijeći Biokovo uzduž i onda se poprijeko najkraćim mogućim putem kroz njenu utrobu vratiti na sjevernu stranu. Radnici koji rade objekte na samom ulazu nas gledaju sa popriličnom dozom čuđenja i nevjerice te kažu da što se njih tiče možemo slobodno dalje ako baš hočemo, al' da računamo s tim da je u tunelu poprilično i hladno i prometno.

Posve suprotno našim očekivanjima tunel je pun života, radnici Konstruktora i Hidroelektre obavljaju završne poslove na uređenju glavne cijevi tako da svakih par stotina metara nailazimo na ljude koji nas ispraćaju znatiželjnim pogledima. Klima u tunelu je sušta suprotnost od onog zvizdana koji smo trpjeli dok smo se spuštali južnim obroncima prema Bast, no ipak nije tako hladno kao što su nam rekli na ulazu, nekih dvadesetak stupnjeva pa napredujemo jako brzo i već nakon četrdesetak minuta se pojavilo svjetlo na kraju tunela (Slika 58-1, 58-2).

Na samo izlazu me hvata zbunjujuća mješavina osjećaja radosti jer je avanturu uspješno privedena kraju, sa osjećajem melankolije i sjete što je sve skupa gotovo i što se moram vratiti užurbanoj monotoniji urbanog života. Eto, toliko za sad od mene uz nadu da neće proći dugo vremena da opet upustim u sličnu avanturu i raspišem o Biokovi i njenim ljepotama.....

Informacije objavljene na našim stranicama nisu prikupljane iz drugih izvora već su isključivo plod našeg rada no usprkos tome ne možemo odgovarati za njihovu uporabu kao što ni u kom slučaju ne možemo odgovarati za štetu i nezgode bilo koje vrste nastalih uslijed korištenjem podataka i informacija koje možete preuzeti sa stranice www.hpd-sveti-jure.com. Dakle sve podatke preuzete iz naše rute sekcije koristite as is na vlastitu odgovornost.

Također je važno pripomenuti da je ova web stranica i njen sadržaj zaštićen od strane HPD-a Sveti Jure Zagvozd te je zabranjena svaka redistribucija ili reprodukcija bilo kojeg dijela sadržaja u bilo kojoj formi za bilo koju svrhu.

Nije dozvoljena (osim sa izričitom pismenom suglasnošću HPD-a Sv. Jure) bilo kakva distribucija, kopiranje, izdavanje ili komercijalna uporaba sadržaja, niti je dozvoljeno postavljanje i redistribucija ovih GPS ruta na drugim web stranicama ili drugim oblicima elektroničke distribucije materijala.

Ukoliko primijetite eventualne pogreške i/ili imate sugestije za poboljšanje molimo Vas da nam iste dojavite ispunivši kontakt obrazac kojeg možete pronaći na našim internet stranicama u kontakt sekciji ili putem naše službene Facebook stranice. Unaprijed se zahvaljujemo na razumijevanju.

---

Autor: Teo Bartulovic
Photo: Teo Bartulovic
Copyright © HPD Sveti Jure Zagvozd 2012 - All Rights Reserved!

---