BRKUJA NA BIOKOVI: Nakon više od 50 godina tradicionalna ratarska kultura ponovo na Biokovu
Ratarska proizvodnja je sve do polovice 20. stoljeća, usprkos relativno lošim uvjetima imala iznimno značenje za Dalmaciju, gdje se pšenica i ječam uzgajaju još od neolita, mlađeg kamenog doba. Pšenice i druge žitarice su s prostora Dalmacije nestale u proizvodnji, iako su po cijeloj Dalmaciji bile prisutne i na najmanjim površinama i u gotovo nevjerojatnim uvjetima, na Biokovu, čak i do 1.000 m visine.
Tisućljetnim uzgojem u Dalmaciji sustvorene populacije ratarskog bilja nastale prirodnom selekcijom u posebnim ekološkim uvjetima proizvodnog područja te prirodnom hibridizacijom. One imaju iznimnu prilagodbu na pedološke, klimatske i ekološke čimbenike Dalmacije, vrlo zanimljiva svojstva:otpornost na bolesti, tolerantnost na sušu, plastičnost, vrlo snažne i čvrste biljke, velike klasove, krupno i vrlo kvalitetno zrno za daljnju preradu i vrlo su zanimljiv izvor gena za buduće selekcije.
Pitanje je samo, koliko je od tog bogatstva ostalo očuvano do danas, pošto su znanstvena istraživanja dalmatinskih ratarskih kultura zanemarena, a one nestale iz proizvodnje pred oko 50 godina. Prestankom ratarske proizvodnje u Dalmaciji ne samo da gubimo agrobioraznolikost ratarskih kultura, već nestaje i prateća bioraznolikost: gljive, biljke i životinje, vezana za stanište kultiviranih nešumskih površina, staništa s korovnom i ruderalnom vegetacijom, posebno korovna i ruderalna vegetacija Sredozemlja i korovi srednje Europe, zatim mozaičke kultivirane površine te obrađivane oranice.
U okviru velike skupine pšenica u Dalmaciji su se uzgajali: pir obični (Triticumspelta), pir jednoredac (Triticummonococcum), pir dvoredac (Triticumdicoccum), tvrda pšenica (Triticumdurum), bijela pšenica (Triticumturgidum) te obična pšenica (Triticumaestivum). Svaka od ovih vrsta imala je veliki broj podvrsta, varijeteta i kulturnih formi, često međusobno vrlo različitih. Ipak, sve ih možemo svesti na dvije grupe: pireve (obični, jednoredac i dvoredac) te prave pšenice (tvrda, bijela i obična). Kroz povijest se mijenjala važnost pojedinih pšenica i vremenom se smanjio udjel pireva na račun tvrde i bijele pšenice, koje su dominirale sve do prestanka proizvodnje polovicom 20. stoljeća.
Obična pšenica nikada nije preuzela primat u proizvodnji, kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, jer je proizvodnja bila ekstenzivna, a u takvim okolišnim i proizvodnim uvjetima stare sorte tvrdih i bijelih pšenica pokazale su se bolje. U narodu postoje brojni nazivi za vrste pšenica te pojedine sorte. Pirevi se generalno zovu krupnik, jednozrni pir je šilj išuljak, a dvozrnidvozrnac, plećaš; tvrda i bijela pšenica se zbog velike sličnosti u narodu jednako zovu: rogosija, velja pšenica, starinsko ili misirsko žito, ali najčešće brkulja s oblicima brkuja, brkačaibrkuša. Bijela pšenica naziva se belija te u narodnoj pjesmi opjevana pšenica bjelica.
Dalmatinska brkulja nastala je na području Dalmacije vjerojatno u prvom tisućljeću prije Krista te je jedna od najstarijih izvornih naših sorti. Pšenica se na području Dalmacije počela uzgajati još za vrijeme Ilira, ali je ozbiljnija ratarska proizvodnja započela tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Brkate pšenice daju krupnije zrno boljeg kvaliteta od običnih pšenica pa je to vjerojatno bio razlog njihove popularnosti u Dalmaciji. Proizvodnja ove tisućljetne žitarice nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije, kako domaćeg izvornog kultivara, tako i staništa strnih žitarica s pratećom florom i faunom, kao što su: kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, brojne gljive, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda: pogača, domaći kruh, domaća tjestenina, domaći poprženac, a posebno na zaštićenim područjima, kao što je Park prirode Biokovo, uz eko sela i drugdje. Uz proizvodnju domaće brkulje trebaobnoviti mlinice na kojima bi se mljelo brašno. Proizvodi dalmatinske brkulje zbog izvanredne kvalitete zrna su premijski proizvodi, kako brašno, tako i pekarski proizvodi. Treba istaknuti i turističku atraktivnost manjih polja i vrtača s domaćom brkuljom u krajobrazu Biokova.
Nakon više od 50 godina brkuja je ponovo zanjihala svoje klasje na Biokovi. U organizaciji udruge Mucića ledenica iz Zagvozda, uz suradnju Parka prirode Biokovo i stručni nadzor kojeg je vodio stručnjak za agrobioraznolikost, Roman Ozimec, na području Mucića posijana je manja parcela pšenice brkulje. Iako je nabavljeno vrlo staro sjeme i posijano dosta kasno, tek u 11. mjesecu 2013. godine, nikle biljke pokazale su svu raskoš svojih osobina.
Redovito su izbusale čak i do desetak klasova duljine i do 20 cm s do 60 pšena. U posijanoj pšenici postoje dvije populacije brkulje, jedna niža, visine oko 130 cm, nešto kraćih klasova, ali vrlo dugačkih brkova te druga znatno viša, i do 180 cm, duljih klasova i kraćih brkova. Žetva je obavljena prije koji dan, ručno, na tradicionalni način, srpovima, pri čemu su ove dvije populacije brkulje odijeljene. Nadamo se da ćemo od sada na Biokovu sve češće viđati domaću brkulju, uživati u njenoj pogači pod pekom, te u krasnim cvjetovima kukolja, koji su odmah procvali u žitnome polju.
Nakon više od 50 godina brkuja je ponovo zanjihala svoje klasje na Biokovi
Dolac Osovo: najveća vrtača u Biokovu
Priredio: Roman Ozimec, mr. sc.
Photo: Roman Ozimec, mr. sc.