07 Nov 2012

Stazama naših didova do Mucića ledenice i natrag

Written by Teo Bartulovic.

Danas je teško vjerovati da je svaki obradivi škrip na Biokovu ima svog vlasnika, bila je to škrta zemlja, bez vode, smještena na strmim obroncima pa ju je bilo potrebno ograditi visokim i debelim suhozidima kako bi se to malo plodne zemlje sačuvalo da ju ne raznesu vjetar i kiša.

U takvim uvjetima, upornost i mudrost naših didova' bila je nedvojbeno presudna za opstojnost na ovom surovom kamenjaru a njihova snalažljivost te iskorištavanje svega onoga što je planina nudila najbolje se očituje u tome što su se u vrućim ljetnim mjesecima spuštali u grotlo Mucića ledenice, trgali i po dvadesetak kila teške kocke leda iz zagrljaja škrte Biokovske grude te ih na leđima nosili u podnožje, i onda na magarcima sve do Imotskoga gdje su ih prodavali ili trampili za drugu robu.

Upravo ta priča nas je i inspirirala da krenemo iz Mucića te se probijemo sve gore do ledenice smještena na 1250 m n.v. sljedeći stare pastirske staze. Naravno nećemo se zaustaviti tu već ćemo otići i korak dalje, spustiti se u grotlo Mucića ledenice, vratiti se na svjetlo dana sa nešto leda te vođeni njihovim primjerom pokušati spustiti taj led u podnožje prije nego se rastopi, a ako Vas zanima jesmo u tome uspjeli čitajte dalje ;)

Ishodišna točka ove avanture je u zaseoku Mucići, smještenom tik uz državnu cestu D62 nekih kilometar, kilometar i pol udaljenom od centra Zagvozda u smjeru Vrgorca. U selo skrećemo na drugom, istočnom ulazu u selo (slika 1), te se spuštamo nekoliko desetaka metara do stare kamene kuće gdje ostavljamo auto, Tomislav je tu skoro pa domaćin i kaže da tu nikome neće smetati i da ga možemo bez straha ostaviti do sutra.

Puta dalje nastavljamo pored kuće Marka Mucića gdje ujedno srećemo i gospodina Franka koji se upravo vratio sa lokaliteta Rašac te nam ljubazno nudi pomoć, objašnjava kompletnu rutu te nam čak crta i priručnu mapu (slika 2) koja istini za volju i ne izgleda najbolje ali će nam svakako biti od koristi jer ipak idemo neoznačenim putem kojim nikada nismo prošli na dijelu Biokova koji i ne poznajemo tako dobro što ovaj izazov čini još i većim.

Da stvar bude još i bolja, njegov nećak Marin će nas provesti prvim dijelom staze do požarnog puta da ne lutamo odmah na početku i ne gubimo vrijeme uzalud jer smo krenuli relativno kasno i bilo bi dobro da stignemo do Andrijine staje (slika 4) i postaviti kamp prije nego padne mrak. Iskreno se nadam da ćemo se uspjet odužit barem tako što ćemo se sutra vratiti sa zanimljivom foto reportažom koja će sigurno razveseliti njega kao i ostale članove netom osnovane Eko udruge 'Mucića ledenica'.

Od sela vodi široki put (slika 5) koji bez suvišnog okolišanja ide direktno prema požarnom makadamu Hrvatskih šuma, oštro uzbrdo stazom koju na samom početku nije teško slijediti ali se situacija rapidno mijenja nakon ulaska u šikaru ispod makadamskog puta jer je na ovom dijelu staza poprilično zarasla i podjednako teško ju je slijediti kao i provlačiti se kroz grabovinu sa dvadesetak i kusur kila opreme i spize na leđima. Isto tako je važno pripomenuti da na ovom dijelu postoji nekoliko odvojaka prema ogradama pa treba pazit da se ne pogriješi i ako nas slijedite ovom istom rutom bolje da češće progledate na GPS jeste li još uvijek na pravom putu da na vrijeme možete korigirati putanju.

Na 625 metara nadmorske visine izlazimo na već spomenuti makadamski put, točno kod kote broj 149 (slika 6, slika 7) što bi trebalo značit da se nalazimo na kilometar i pol od početka ovog požarnog puta. Nakon prelaska puta staza se nastavlja oštrim usponom iznenađujuće dobrim, urednim i široko protršenim putem (slika 8) prema 'Barovina docu' te ako je vjerovat ilustrativnoj Frankinoj karti preko lokaliteta 'Lipi podi' kojeg prelazimo na nekih 767 metara što nam je nešto kasnije Franko i telefonski potvrdio.

Staza je i dalje jednako dobra i lako pratljiva te nastavljamo žustrim tempom do proplanka poznatog kao 'Ploće' koji se nalazi na 838 m.n.v. i sa kojeg puca prekrasan (isprika ako ovaj pridjev prečesto upotrebljavam ali to je jedna od riječi koja je neraskidivo vezana sa Biokovskim proplancima) pogled prema Raščanima(slika 9). Odavde staza ide dostat ulijevo blagim usponom oko brda Rašac, a Zagvozd se pomalo gubi iz vidokruga da bi na nekih 860 m.n.v posve iščezao. Tomislav mi malko kaska i teško prati ovaj tempo, ne znam jel' to zbog sparine, tereta ili pak činjenice da je pauzira nekoliko tjedana pa tu uzimamo kraći predah da se rekuperira i spremi za nastavak puta prema Andrijinoj staji.

Ovakva uglavnom ravna staza se nastavlja prema predjelu 'Radovi podi' smještenom na 888 metara, sam lokalitet i nije toliko intereseantan pa nastavljamo prema Bedemu istim intenzitetom, stazom koja kao da se poigrava s nama, spušta nas i diže po sto puta. Nakon desetak minuta ovog odmarajućeg trekinga stižemo do zaravni sa nekoliko povećih dočića poznatoj kao Kučeraće. Iako je lokacija idealna za kampiranje i sami Mucići je koriste u te svrhe (o ćemu svjedoće pozamašne kolićine sastojaka nepohodnih za dobru bevandu koje smo tu našli, slika 10, slika 11) mi ipak nastavljamo dalje prema Andrijinoj staji koja se nalazi nedaleko odavde s namjerom da na toj lokaciji nađemo pozicije za šatore i tu prenoćimo.

Nakon nešto više od satak' vremena dolazimo do proplanka udaljenog svega nekoliko metara od Andrijine staje. Put za ledenicu vodi ravno preko zaravni no mi skrećemo desno do staje locirane na 931 m.n.v. stazom koja ispod staje (slika 13) vodi prema Graboviku i dalje prema Čagljevoj staji al' o tome ćemo napisati nešto više nekom drugom prilikom. Šatore smo postavili u šumici odmah ispod staje (slika 12, 12-1, 12-2) a u nekadašnjem toru za stoku sa sjeverozapadne strane staje smo napravili ognjište, podgrijali večeru i naravno degustirali ono vino (slika 14, 14-1, 14-2) koje smo našli na Kučeraćama :)

Detaljna statistika i virtualni pregled staze:

Ukupna duljina: 9.03 kilometra	Atraktivnost:		Preuzmi GPS trag:
	Zahtjevnost staze:
	Sagoreno ćevapa:
	Polazište:	Mucići
	Odredište:	Milići
	Ukupni uspon:	˄ 5,09 km / 921 m
	Ukupni spust:	˅ 3,94 km / 909 m
	Minimalna visina:	≈ 429 m
	Maksimalna visina:	≈ 1263 m
	Markacija staze:	Varijabilna

Elevation Profile

Penjanje je samo po sebi potencijalno opasna aktivnost i zbog toga uvijek provjerite informacije koje ste dobili iz razno raznih izvora prije nego što se na njih oslonite! Autori se ograđuju od odgovornosti za bilo koje posljedice ili povrede do kojih bi eventualno moglo doći korištenjem informacija preuzetih sa ovih stranica!

Nedjeljno jutro je osvanulo vedro ali poprilično prohladno i rosno pa smo najprije upalili vatricu u ograđenom dijelu sa zapadne strane staje te skuhali kavicu i dobrano se iznenadili kad se ispred nas pojavio mladi Marin(slika 15), vedri i vječno nasmijani šesnaestogodišnjak koji nas je ispratio jučer na početku puta. Osim što nas je ugodno iznenadio, njegova pojava je značila da se rastajemo sa Frankinom kartom koju smo slijedili do tu i da odavde pa do ledenice prelazim na začelje i prepuštam leading našim mladim planinarskim nadama, ipak je on tu svoj na svome i nedavno je prolazio ovom rutom. Istini za volju, u početku sam bio malko sumnjičav po pitanju njegove kondicije, no tempo kojim je nametnuo na samom početku uspona prema ledenici ne da je odagnao sve moje sumnje već me je zaprepastio koliko se energije, entuzijazma i upornosti krije u tom dečku.

Enivej, put dalje nastavljamo sa proplanka poviše staje stazom (slika 16, 16-1) koju zbog nedostatka bilo kakvih markacija nije lako pratiti no obzirom da smo imali vremena na pretek često smo zastajali i podizali ćulke (slika 17) gdje god smo naišli na pogodno mjesto (slika 18) i dovoljno materijala tako da će svakom onom koji krene za nama put biti kudikamo lakši. Nakon laganog uspona na 955 m.n.v. prolazimo lijevim rubom bezimenog dočića pa pored samograda na dnu kojeg se nazire nešto što izgleda kao grotlo poveće jame(slika 19, 20), možda se drugi put spustimo do nje da ocijenimo dubinu al' zasada nastavljamo oštro uzbrdo te preskačemo preko trule bukve (slika 21) koja je pala posred puta.

Iz bukove šume se izlazi na 1040 metara visokom proplanku s kojeg puca predivan pogled sve gore do Rakića, Krstatica i dalje prema Gudeljima (slika 22). Sa proplanka put ide dosta lijevo prema jasno vidljivom ćulku (slika 23) odakle se lagano spušta prema Milića putu sa kojim se križa u omanjoj grabovoj šumici na 1036 metara nadmorske visine i kojim ujedno nastavljamo uspon prema ledenici.

Na predjelu poznatom kao Milića pilana staza skreće oštro desno prema proplanku smještenom na 1111 m gdje izlazimo iz šume i kratko skrećemo s rute jer je Tomislav ugledao zrele Mukinje(slika 24) pa on i Marin degustiraju plodove dok ja odbijam svaku pomisao na to jer ne želim da me njihov okus u ustima prati ostatak puta.

Nakon degustacije (slika 25, 26) opet ulazimo u šumicu zaravni te nastavljamo uskom stazom sa čije se desne strane nalazi jama a sa lijeve poveći samograd iz kojeg izvire nekoliko izrazito velikih i stasitih bukvi. Na nekih 1200 metara dolazimo nadomak cilju, staza izlazi na golet podno same ledenice gdje skrećemo oštro lijevo (slika 27) pa kratkim ali iznimno strmim i zahtjevnim usponom (slika 28) prema prijevoju navrh kojeg se nalazi oveći ograđeni dočić (slika 29) sa kojeg se pruža podjednako lijep pogled kako prema Zabiokovlju (slika 30) tako i prema udolini (slika 31) na čijoj se jugo-istočnoj strani vidi grotlo Mucića ledenice.

Ovdje uzimamo kraću stanku, da se okrijepimo (slika 32) i ugrijemo prije spusta u ledenicu. Tomislav provjerava staro uže sa metalnom kukom kojim bi se trebali spustit u prvu komoru, baš i ne ulijeva povjerenje i vjerojatno je najslabija karika ovog pohoda (slika 33) al' namjera da ovo odradimo ka' i naši didovi pa koristimo i opremu kakvu su vrlo vjerojatno i oni imali. Kao i obično ja preuzimam ulogu pokusnog kunića i prvi ću se spustiti dolje pa se onda dogovorit šta i kako dalje. Ova uloga leadera čak i nije tako loša jer dok sam se ja kao priprema za spust oni su pripremali teren (slika 34), svezali i spustili uže (slika 35), vridni i gotovo :) Prije nekoliko tjedan sam ovo pokuša bez konopa i neadekvatno odjeven (vidi rutu Milići – Mucića ledenica – Podrašac – Ozdrvača – Jabukov pod – Stanići) i odustao na pola puta(slika 36), možda bi se i uspio spustit nekako ali bilo je toliko hladno da jednostavno nije išlo onako oskudno odjeven pa sada poduzimam sve mjere da izbjegnem stare greške.

Uz ledenicu na Dusima duboku oko 100m, te Mucića ledenicu, još su poznate i ledenica pod sv. Jurom, led u jezeru na Mišljenu, ledenica iznad Katušića stana te ledenica na Vlaki (pokraj Šutinih stanova). Iz ove zadnje se lede posebno vadio za blagdan sv. Stjepana koji se štuje u Donjem Rastovcu kako bi i domaćini i gosti mogli propisno rashladiti piće.

Naravno ovo što sada opisujem ne preporučujem nikome i ako se odlučite na nešto ovako ne mogu preuzeti odgovornost za eventualne posljedice!!! Iako su stijene poprilično skliske i hladne (slika 37) sam spust do šljunovitog gornjeg dijela ledenice je prošao poprilično glatko ako zanemarimo to što se ispostavilo da je konop koji smo ponijeli prekratak pa sam na kraju morao improvizirati a upravo zbog ovog problema smo odlučili da se zamnom spušta još samo Tomislav (slika 38) jer nismo htjeli da Marin riskira a i bolje je da imamo nekoga gore na vrhu (slika 39) u slučaju da nešto pođe po zlu.

Uz bavljenje stočarstvom, obrađivanjem dolaca i dočića, sječom drva, zabiokovski starosjedioci su se nekad davno bavili i vađenjem leda iz ledenica kojeg bi potom nosili te prodavali ili trampili po sajmovima kako u Imotskom tako i u Makarskoj u svrhu hlađenja napitaka i čuvanja namirnica.

Osim leda, u biokovskim ledenicama često nalazimo i velike količine snijega koji se 'starenjem' prekristalizira u zrnati snijeg, tzv. 'Firn'. Ovo je osobito izraženo u jamama s velikim ulazima poput Mucića ledenice, gdje zimi padne velika količina snijega koji se tijekom ljeta ne otopi do kraja.

Ledene sige stvaraju se smrzavanjem kapajuće, tekuće i procjedne vode, te vodene pare iz špiljskoga zraka. Smrzavanjem kapajuće i tekuće vode nastaju oblici poput običnih kalcitnih siga - ledeni stalaktiti, stalagmiti, stupovi, zavjese i saljevi. Obično su glatke površine i s rijetko vidljivim kristalnim plohama leda. Tanke su prozirne i bezbojne, a deblje modrikaste do modrozelene ili bijele.

U prvom odjeljku ledenice nalazimo snijeg kojeg ima iznenađujuće mnogo za ovo doba godine i koji se uzgred nikada posve ne otopi pa bez obzira u koje godišnje doba naiđete ovuda možete očekivat da će te s vrha ugledati snijegom prekriveno dno ledenice (slika 40). Mi smo naravno došli po led pa nastavljamo dalje prema drugom dijelu u kojeg se probija sunce kroz južni otvor (slika 41) što nam bitno olakšava izvid situacije i odluku kuda i kako dalje. A odluka je pala da usprkos tome što već u drugom dijelu nailazimo na značajne količine leda nastavimo dalje prema trećoj komori (slika 42) te nađemo nešto kompaktniji i kvalitetniji led jer ne želimo da nam se otopi u pola puta.

Od plana odustajemo i prije nego smo ga donijeli jer je spust u treću komoru strm i posve zaleđen pa se dogovaramo da ću se ja lagano pokušat spuzat i dovući nešto leda a dok će me Tomislav čekat na vrhu i pomoći izvući ono što nađem (slika 43) i tako je bilo. Nekako sam uspio, ni sam ne znam kako, posve mokar i promrzao (slika 44) sam se dovukao natrag sa tri poveća komada leda te ih iznio sve do ulaza odakle ih je Marin konopcem izvukao na svjetlo dana (slika 45).

Uspon natrag po skliskim stijenama sa promrzlim prstima je bio sve samo ne ugodan ali je zbog toga zadovoljstvo koje sam osjetio kad sam konačno izišao i ugledao onaj led kako se sjaji na suncu bilo još i veće. Tomislav je krenuo poslije mene te iako nije imao posla sa ledom teškom mukom se uspio popeti natrag(slika 46), već sam mislio da ću morat natrag po njega pa je ovo još jedno upozorenje da se ne upuštate u ovakvo nešto ako niste za to spremni i psihički i fizički.

Nakon izlaska ubrzano pakujemo led, ja jednu spremam u vreću i vežem na ruksak dok Tomislav i Marin svoju umotavaju u bukov šušanj (slika 47) kako bi ispitali teoriju po kojoj je upravo bukov šušanj bio tajna uspjeha očuvanja leda, rezultat dvoboja plastična vreća vs. Bukov šušanj će te vidjeti na kraju teksta ;)

Sa lokacije se može lijevo prema Podrašcu (vidi rutu Milići – Mucića ledenica – Podrašac – Ozdrvača – Jabukov pod – Stanići) ravno preko dočića prema Mucićima stazom kojom smo došli tu te desno prema Očescima odnosno Milićima putem kojim se mi ujedno vračamo natrag.

Put vodi dalje kroz gustu bukovu šumu i označen je nestandardnim planinarskim markacijama (slika 48) no usprkos tome lako ga pratimo djelom i zbog toga što nije prvi put da prolazimo ovuda. Nakon kraćeg vrludanja šumskom stazicom (slika 48-1) sa nekoliko blagih uspona i padova skreće se oštro desno prema proplanak sa kojeg se nastavlja put prema velikom brisanom prostoru (slika 49) po kojem prolazi staza koja od Milića vodi prema Svetom Juri a ako ste ikada njom prošli onda će vam prizor biti itekako poznat.

Na spomenuti put izlazimo podno goleti gdje postoji slabašan i slabo vidljiv natpis na stijeni (slika 50) te nastavljamo spust prema Očescima, lokalitetu sa tri bunara (slika 51, 52, 53) koja drže vodu tijekom cijele godine. Od Očesaka pa sve dolje negdje do 850 metara nadmorske visine staza vodi kroz gustu bukovu prašumu (slika 54, 55) i prekrivena je debelim slojem šušnja pa je potrebno biti oprezan jer u ovim uvjetima ne pomaže ni vibrant podloga, ni ABS, ni ESR ni bilo kakve druge tehnološke blagodati, imate osjećaj da vam tlo bježi i nestaje pod nogama ;)

Na 833 m.n.v. se prolazi pored ruševne pastirske staje(slika 56), vjerojatno se radi o Milića staji mada nisam siguran te nebrojeno mnogo ograđenih dočića i dolaca koji su se nekada obrađivali i prehranjivali mještane Zagvoških zaseoka. Na nekih 700 metara nadmorske visine prolazimo pored tri ogromna doca a njih spominjem samo zato jer tu negdje izlazi i onaj put koji smo spominjali a koji sa Mucića ledenice vodi direktno prema Milićima bez potrebe da se obilazi preko Očesaka, no put je posve zarastao i zapušten pa se nismo usudili niti pomisliti da uputimo tuda.

Staza se dalje nastavlja laganim spustom preko požarnog puta (slika 57, 58) pa pored izbljedjelog znaka parka prirode Biokovo (slika 59) prema zaseoku Milići gdje je ujedno završna točka ovog puta. Obzirom da smo auto ostavili u Mucića put za nas ne završava tu već nastavljamo užurbanim korakom državnom cestom D62 (slika 60). Putem nas zaustavlja Brko Milić, zove nas na piće i divi se teretu na mojim leđima te ne može vjerovati da sam pored svega toga još natovario i komad leda na leđa :)

Nakon desetak minuta smo već u Mucićima, kratko svraćamo do Marina da usporedimo kocke leda i istini za volju ona njegova u bukovu šušnju izgleda puno bolje, sad jel' to zbog šušnja ili činjenice što je bila u ruksaku ne znam al' znam da nas je njegov did Marko (slika 61) nije pušta dalje dok nam nije ispripovjedao sve o tome kako se nekad živilo i kako su led nosili put Imotskoga gdje su ga prodavaili ili trampili sa mesaraima i ugostiteljima.

Pripovijeda da se u ljetnim mjesecima se led toliko vadio da je na kraju sezone bilo potrebno potegnut sve do četvrte odaje jer bi se sav led koji se nalazio u prvoj i drugoj komori potrošio a da prije nije bilo derneka u krajini na kojem se piće nije hladilo ledom iz Mucića ledenice te da se na Biokovu točno znala granica i da nije bilo šanse da primorci pređu žeti travu na našoj strani ali ni mi na njihovu. Uvijek je dobro pa makar nakratko posjesti sa ovim govorljivim starcima jer se od njih može saznati mnogo više i čuti mnoge zanimljivije priče i pričice koje nikad nećete naći u Wikipediji i sličnim enciklopedijama.

Da živimo u neko drugo vrijeme i imamo magare sada bi se vjerojatno uputili put Imotskoga i pokušali nekome uvaliti ovaj led no obzirom da nemamo idemo put Bartulovića (slika 62) gdje u završnom činu (slika 63) ove pustolovine kod mene doma nazdravljamo (slika 64) domaćom orahovicom rashlađenom prirodnim ledom (slika 65) iz Mucića ledenice ;)

U Tracks sekciji pogledajte detalajn opis te preuzmite rutu u GPX formatu

Svakako pogledajte i kompletnu galeriju Mucića ledenica

Prekrasan sunčan vikend nas je ponukao da pohrlimo u susret novom izazovu na obroncima Biokova, a ovo što namjeravamo napraviti danas i sutra je uistinu više izazov nego planinarenje i to je jedini razlog zašto se putopis nalazi u The Adventure sekciji. Danas je teško vjerovati da je svaki obradivi škrip na Biokovu ima svog vlasnika, bila je to škrta zemlja, bez vode, smještena na strmim obroncima pa ju je bilo potrebno ograditi visokim i debelim suhozidima kako bi se to malo plodne ze... .. .

OBAVEZNO pročitati pravilnik prije preuzimanja!

Početkom 2010. Hrvoje Zrnčić predložio je Komisiji za planinarske putove HPS-a ideju o novoj vrsti planinarskih putova, tj. trasiranju novih službenih planinarskih putova koji bi za razliku od klasičnih bili digitalno 'markirani'. Zajedničko objema vrstama putova je njihovo redovito održavanje pri čemu prvenstveno mislimo na osiguranju njihove prohodnosti a oo što ih razlikuje su vrste oznaka. Klasični planinarski putovi su označeni bojom na terenu i to crvenom i bijelom sukladno markacijskom pravilniku.

ID	Opis	Atraktivnost:	Zahtjevnost staze:
44	Turija - Sv. Jure - Lokva - Motika - Sv. Ilija - Bast - Dedići
44	Stanići - Ržišća - Kaoci - Pisak - Bartulovići
44	Milići - Očesci - Mucića ledenica - Ozdrvaca - Jabukov pod - Stanići
44	Bartulovići - Bebek guvno - Pišćet - Živa voda - Stanići
44	Mucići - Andrijina staja - Mucića ledenica - Očesci - Milići
-	More to come shortly

Sve objavljene GPS rute kao i one koje planiramo objaviti na stranicama pripremljeni su s najvećom pažnjom, trasirani najmanje dva puta sa najboljim Garmin uređajima u oba smjera i onda kombinirani kako bi se dobile što preciznije rute i izbjegle bilo kakve pogreške uzrokovane gubicima signala i ne preciznostima samih uređaja.

Informacije objavljene na našim stranicama nisu prikupljane iz drugih izvora već su isključivo plod našeg rada no usprkos tome ne možemo odgovarati za njihovu uporabu kao što ni u kom slučaju ne možemo odgovarati za štetu i nezgode bilo koje vrste nastalih uslijed korištenjem podataka i informacija koje možete preuzeti sa stranice www.hpd-sveti-jure.com. Dakle sve podatke preuzete iz naše rute sekcije koristite as is na vlastitu odgovornost.

Sve rute objavljene na ovoj web stranici su dostupne u obliku rar arhive koja sadrži podatke u dva najzastupljenija formata zapisa te se mogu koristit na većini GPS uređaj, uređaja iz Garmin, Magellan, Lowrance, Brunton i MLR ponude primjerice te dvama najpopularnijim ‘mapping’ programima, Garmin-ovim MapSource-om te Des Newman-ovim OziExplorer-om. Ukoliko koristite neki drugi uređaj ili program na internet je dostupno bezbroj konvertera tako da ni to ne bi trebalo predstavljati neki problem no ukoliko do njih ipak dođe spremni smo pomoći i odgovoriti na sve upite.

Također je važno pripomenuti da je ova web stranica i njen sadržaj zaštićen od strane HPD-a Sveti Jure Zagvozd te je zabranjena svaka redistribucija ili reprodukcija bilo kojeg dijela sadržaja u bilo kojoj formi za bilo koju svrhu.

Nije dozvoljena (osim sa izričitom pismenom suglasnošću HPD-a Sv. Jure) bilo kakva distribucija, kopiranje, izdavanje ili komercijalna uporaba sadržaja, niti je dozvoljeno postavljanje i redistribucija ovih GPS ruta na drugim web stranicama ili drugim oblicima elektroničke distribucije materijala.

Ukoliko primijetite eventualne pogreške i/ili imate sugestije za poboljšanje molimo Vas da nam iste dojavite ispunivši online obrazac kojeg možete pronaći na našim internet stranicama u kontakt sekciji ili putem naše službene Facebook stranice. Unaprijed se zahvaljujemo na razumijevanju.

gdje ujedno pravimo kamp na omanjoj zaravni odmah ispod nje. S

U Tracks sekciji pogledajte detalajn opis te preuzmite rutu u GPX formatu

Svakako pogledajte i kompletnu galeriju Mucića ledenica

OBAVEZNO pročitati pravilnik prije preuzimanja!

Trenutno dostupne rute