20 Jul 2013

Sveti Ilija Gromovnik okupio mnoštvo vjernika na najnepristupačnijem Biokovskom vrhu

Written by Teo Bartulovic.

Kako smo i najavili, u crkvici Sv. Ilije, na istoimenom vrhu, u Parku prirode Biokovo, u subotu, 20. srpnja s početkom u 10:00 služena je 'najnepristupačnija' Sveta misa u Hrvata prigodom svetkovine Sv. Ilije. Misu je kao i obično predvodio don Dražen Balić pa bih prije svega iskoristio priliku da mu se još jednom zahvalim, u ime HPD-a Sv. Jure kao organizatora te svih hodočasnika koji su uveličali ovaj događa, jer ne samo ova već i mnoge druge mise po Hrvatskim vrhovima ne bi bile moguće.

Ono što nas kao organizatore posebno veseli je odziv koji je daleko premašio očekivanja pa je četvrta misa u nizu od obnove tradicije bila daleko najposjećenija. Naš predsjednik je izbrojio 94 hodočasnika dok sam ja po slikama nabrojio nešto više al' recimo da nas je bilo stotinjak uz neobično velik udio dama za ovakve događaje, njih desetak. Uložili smo puno truda u promociju ove godine no obzirom da se ipak radi o jednom od najekstremnijih hodočašća nismo očekivali ovako veliki broj planinara. Nadamo se da je ovo povećanje trend koji će se nastaviti i u sljedećim hodočašćima.

Planinari su pristizali iz svih smjerova, sa južne strane iz Basta preko Osičina ili Vraca dok je sa sjeverne strane najpopularnija bila varijanta uspona iz Dedića. Naravno ovo važi za one koji su bili na jednodnevnim turama.

Oni koji su se pak odlučili na etapni uspon i višednevni boravak na Biokovu su mahom pohrlili autima prema Kaocima i onda nastavili dalje prema Sv. Iliji uz noćenje na Stražbenici, Mišljenu ili Radića stanovima. Hodočašće shvaćam malko doslovnije pa sam dame koju su se odvažile da krenu sa mnom poveo možda i najekstremnijom rutom iz smjera Dedića preko Dobrog dola i iznimno sam ponosan na njih. Ne samo da im je ovo bio prvi uspon na Svetog Iliju već im je ovo bio i prvi kamperski pohod pa su na svojim nespremnim ramenima morale iznijeti i zavidnu količinu opreme. Iznijeli su je sve do Matijaševića stanova i bile jedine koje su noćile podno samog Sv. Ilije.

Još bi na kraju pripomenuo da je ovo upečatljivo i po mnogo čemu posebno misno slavlje uveličao i naš proslavljeni alpinist Stipe Božić koji je posjet Sv. Iliji iskoristio kako bi prikupio materijale za novi dokumentarac na kojem radi, te u kratkom obraćanju pozvao na očuvanje tradicije misnih slavlja na Biokovskim vrhovima. Osim njega nazočnima se obratio naš predsjednik gosp. Ivica Buljubašić, te dopredsjednik društva i načelnik općine Zagvozd Miro Gaće koji je apelirao na sve hodočasnike da Bijakovu za sobom ostave čistu I lijepu kakvu su je našli.

To bi otprilike bilo sve što se tiče nazovimo to statističkih podataka pa vas prepuštam fotografijama i priči kolegice Jelena iz susjednog HPD-a Imotski (koja je bila dovoljno hrabra da se odvaži i krene na uspon pod vodstvom prekaljenog Zagvoškog gorštaka ) da vam na jedan posve drukčiji način dočara kako je sve skupa izgledalo.

Prošlogodišnje hodočašće Sv. Iliji je bilo obilježeno odustajanjem i prije samog starta zbog gubljenja po Rastovcu i nemogućnosti pronalaska Starog sela i ishodišta. Možda je ove godine bilo toliko ljudi na Sv. Iliji zahvaljujući detaljnom i fotografijama potkrijepljenom opisu puta do same staze koja iz Dedića vodi k Sv. Iliji. Bilo kako bilo, smatram da je samo zahvaljujući upornoj promociji Biokova, konciznoj i ne prenapadnoj najavi događaja prošlogodišnjim slikama uzburkana mašta svim odvažnima de se ove godine i oni pojave na vrhu. Izgleda da je planina i planinarenje postalo sve atraktivnije, a jasno mi je i zašto.

DAN PRVI

S uzbuđenjem sam dočekala da nas četiri pođemo na prvo noćenje u planini koje smo dugo željele i planirale. Taj dan Iva i Matija su pošle iz Imotskog, a Anela došla po mene. Kada smo se ugledale samo smo se smijale nekoliko minuta, ne znam jel' zbog hrabrosti ili gluposti, smijali smo se bez da smo riječi razmijenile. Podijelile smo teret, pomnožile uzbuđenje, napisali znak mjesta koja želimo posjetiti i krenuli na dogovoreno mjesto susreta s našim vodičem Teom.

Nakon kraćeg navođenja Matije na pravi put zbog radova na cesti prema Rastovcu uvjerila sam se da sam dobro postupila kad sam tražila vodiča, a ne da idemo same kako su neke dame imale prvotnu namjeru unatoč mom gunđanju o strahopoštovanju prema planini. Srećom, boljeg i luđeg vodiča nisam ni mogla naći, jer uputiti se s četiri cure na dva dana u divljinu je odlika hrabrosti ili ludosti. Kako hrabrost i ludost graniči jedno s drugim, blago se nama sve dok Teo voli živjeti na rubu.

Ko više ko manje odrađenih različitih tura po različitim planinama i brdima, al nijedna nije do sada bila na ovom vrhu. Konačno smo krenuli kao i lavina šala i pošalica koje su nas pratile cijelim putom i izmjenjivale se s umornim uzdisajima prekidanim divljenjima razigranoj prirodi. Došli smo do prvog bunara s vodom gdje je se Iva vidno razveselila i osvježila umivanjem u hladnoj vodi, dok je Matija negodovala zbog njoj upitne kvalitete vode i količini buba u njoj, a Teo kao pravi vodič objasnio Aneli da se radi o bunaru Prižmerac.

Hodajući naprijed lijepo mi je bilo doživjeti šumu, ni približno iz daleka ne možeš zamisliti kakvi se pojedini monumentalni primjerci stabala nalaze duboko unutra skriveni. Jasno su vidljivi svi dijelovi života, od mladica preko gorostasa do trulih debala iz kojih se rađa novi život pokazuje nam da je priroda, između ostalog, i najbolji kipar. Wow efekt neizostavan kod poljičke Jele kad ugleda biokovske jele. Divljenje su mi remetili i više nego neugodni krvoločni komarci koji biraju samo dobru krv na razočarenje cura i vodiče ne grizu, prava prirodna selekcija. Kroz hlače, majice čak i čarape ne pokazujući namjeru da odustanu izbockali su nas nemilo. Brine me kako ću nakon tolikog sisanja krvi uopće moći donirati krv, ovoga puta na sreću, ima me dovoljno.

Izuzetno zanimljivo se osvrtati i vidjeti da savladavanjem svakog metra, uvijek ima nešto drugačije i novo za vidjeti što te tjera da ideš naprijed u nova otkrivanja, iako me je Dobri dol razočarao. Zapušten, zarastao, otužan, možda sam malo previše očekivala. Umorna i bez snage, al bilo mi je drago što smo nastavili dalje. Vidim i Iliju i Juru konačno, odličan prizor za doživjeti Biokovo i njegovu razvijenost, vrtače su se samo pojavljivale kako gledaš prema najširem dijelu planine i onda na drugu stranu prema najužem dijelu - strmina.

DAN DRUGI

Planinarenje sam ponajprije i zavoljela zbog onog što sam i doživjela na Matijaševića stanovima gdje smo kampirali; toplina ljudi, međusobno dijeljenje hrane i potrepština, pripomaganje jednih drugima, jednakost i vedar duh. Kako nismo imali najidealnije mjesto za kampiranje zbog koprive koja se prva ukampirala na najpoželjnijem terenu, možda je upravo to ono što nam je kampiranje i učinilo idealnim. Tek sa hrbata gledajući svjetla makarske rivijere kako su se nadjačavala sa svjetlima imotske krajine shvatiš kako je dovoljno samo jedno svjetlo, punog mjeseca. Nismo trebale ni noćnu kremu, ni pidžamu, ni mekan jastuk, ni budilicu imale smo mjesečinu, zvijezde, svjež zrak i prve zrake sunca u zoru.

Teo je nakon kraćeg nagovaranja i prijetnje nasiljem shvatio da se ne može boriti s kavopijama te se bacio na posao, donio je vodu iz obližnjeg bunara, upalio svoj 'špaker' i bacio se na pripremanje kave. Nakon ranojutarnje meditacije i kave bilo je lijepo biti 'odbor za doček' podno same kapele Sv. Ilije svim napaćenim nogama koje su se slijevale kroz naše 'dvorište' na putu prema vrhu. Skromni i hranjivi doručak najvećim izjelicama nije ni bio dovoljan pa su htjeli probati sve doneseno i ponuđeno. Susrete s ostalim planinarima, iako sportski nastrojeni, neki su koristili za žicanje duhana, dok su drugi njegovali ranija poznanstva i stvarali nova kako to obično i biva na planini.

Laganim korakom, bez tereta na leđima prateći kolonu planinara smo se zaputili na Svetu misu u 10 sati, sigurno smo bili najodmornija lica koja su se pridružila ostatku hodočasnika. Kratke ćakule, prepričavanja izleta i doživljaja, divljenja, lovačke priče i smijeh odjednom su utihnule i svi se okupiše oko kapele. Poznata i manje poznata lica, svi kao jedan sa smiješkom na vrhu, svaki sa svojom nakanom a pod vodstvom don Dražena Balića se poklonu Gromovniku. Daleko najvedriji svećenik poslije ispovijedi i misnog slavlja kružio je mnoštvom i raspitivao se o doživljajima, zbijao šale i pozvao sve na nove susrete na Sv. Juru i Sv. Roku.

Spakiravši šatore, zakopčavši ruksake krenuli smo natrag u stvarno upoznavanje samih sebe i divljenje onome što smo uspjele dosegnuti. Putom smo naišli na don Dražena i njegovo društvo koji nas je sačekao u prvoj 'ladovini kako je i obećao, nudeći da im se pridružimo u objedu. Uvijek gladna Matija s oduševljenjem otima zadnje fete pršuta Stipi Božiću slušajući još jednu propovijed toga dana, ali ovaj put popraćenu grohotnim smijehom.

Umor, teret na leđima i slab sam su nas usporili i potražili smo mjesto za odmor među gustom jelovom šumom gdje su nas sustigli kondicijski bolje potkrijepljeni svećenikovi ljudi. Don Dražen na naše oduševljenje koristi priliku za nove propovijedi o braku, grijehu i ispovijedi pjevajući božićne pjesme jer je svaki dan Božji dan, a tada nam je zaista divan dan darovan. Približavajući se polazišnoj točki puna doživljaja jedino što mogu zaključiti jest da je bilo zahtjevno, ali moguće svima onima koji imaju pravu opremu za planinu – volju!.

Nikad brojniji, misa na Sv. Iliji (2013 god)